Sunday, August 26, 2012

Mostovi tuge

"Da mi se vratiš kasno bi bilo
                                        jer evo gradim mostove tuge
                                                                                mostove tuge, mostove tuge..."

                                                                       (Most na Trešanici)










(Most na Rakitnici)















                                 (Most na Bijeloj)




                                       (Inspiracija za skicu mosta na Posranom potoku u Župi)


(Post nastao prema motivima pjesme "Mostovi tuge" Halida Bešlića. Svaka povezanost sa vlastima lokalne zajednice u Konjicu je namjerna.)


Friday, July 13, 2012

Hvali more drž' se Župe!

Bila bi šteta posjetiti Konjic a ne doći u Glavatičevo (udaljeno oko 25 km od Konjica), srdačno malo selo smješteno između netaknute prirode Boračkog jezera i rijeke Neretve. 

U ovoj zoni, rijeka u svom gornjem toku stvara prelijepi kanjon, ostavljajući vas bez daha: gole vrleti, misteriozne borove šume, prelijepi cvjetovi i divljina, a u donjem toku, kao ogledalo čista voda, okružena je plažicama, kolibama, restorančićima i drugim uslugama koje turistima pružaju udobnost i mogućnost bavljenja aktivnostima na otvorenom: izletima, raftingom, ribolovom, kupanjem u savršenom miru...

 


U blizini Glavatičeva nalazi se na stotinjak stećaka, karakterističnih nadgrobnih spomenika Bogumila (naroda koji je naseljavao ova područja u srednjem vijeku) koje karakteriziraju očaravajući simboli i natpisi na bosančici, starom bosanskom pismu.

Pretpostavlja se da je Glavatičevo naziv dobilo u XIV ili XV vijeku. Dr. Pavao Anđelić u svojoj knjizi “Spomenici Konjica i okoline” tvrdi da je Glavatičevo dobilo sadašnji naziv po vlastitom imenu Glavat, Glavatec. Naime, područje sadašnjeg Glavatičeva nalazilo se u posjedu nekih Glavata ili Glavateca kojih je bilo u susjednom Nevesinju.
Budislav Glavatec iz Nevesinja spominje se 16. septembra 1330. godine. Toga dana on je u Dubrovniku kupio neke stvari za ženu velikaša Poznana Purčića. 

Dakle, izvodi zaključak dr. Pavao Anđelic, Glavateci su bili vlasteoski rod nižeg ranga, koji su u neko vrijeme imali svoje posjede u predjelu sadašnjeg Glavatičeva. 

Tako je ovaj posjed prema svom vlasniku Glavatecu dobio naziv Glavatičevo.

 Po jednoj legendi se kaže da je Glavatičevo dobilo naziv po ribi glavatici, koje je u to doba bilo u izobilju u ovom kraju, međutim danas je ima sve manje i manje.





 (Korištene stranice: www.bih-x.info, www.turizam.mostar.ba ; Fotografije: Lejla Huremović)

Friday, June 22, 2012

Ne daj me babo sa budžeta!


...

MULAOMEROVIĆ: Da ne prime našeg čojika na pos'o samo zato što nejma nake škole završene. Jazuk... A da znate samo kakav je to musliman!? Hafiz od sedme godine, mejtef završio u roku, klanja svih pet namaza...
FIKO: Svih pet!?
MULAOMEROVIĆ: Svih pet puta, moj Halimiću. I da njega ne prime na mjesto generalnog samo zato što nejma nake fakultete završene.
FIKO: Pa đe, u Sarajevu?
MULAOMEROVIĆ: U sred Sarajeva.
FIKO: Aaa, pa šta ćemo onda mi iz provincije?
MULAOMEROVIĆ: Ja znam tri direktora, od njihan su dva generalni, da Kur'ana beknut ne znaju.
FIKO: Jes, jes, ima hin i takvih... ima, ima... Nego da vas pitam nešto u povjerenju. Znate mog Kemicu?
MULAOMEROVIĆ: A znam...
FIKO: Jest da je šejtan, ali duša mu je... jooooj.... nema take duše. Nema on škole, ali je načitan to je strašna stvar. Ima'l kakvo mjesto u PTT-u u Sarajevu za njega? Taj što voli telefon... ma to je čudo jedno... ma ne skida se sa njega.
MULAOMEROVIĆ: Fikrete, naši smo. Završeno.
FIKO: E hvala mnogo, đe čuli i ne čuli.
MULAOMEROVIĆ: Šućur Allahu.
...

U humorističnoj seriji “Složna braća”, snimljenoj 1995. metod zapošljavanja „pod zastavu“ je jasno predstavljen u razgovoru Fikreta Halimića, vlasnika objekta Složna braća i efendije Mulaomerovića. U prvom dijelu razgovora Mulaomerović je lik koji jasno oslikava svijest Bošnjaka koji su 20-tak godina “odgajani” u duhu „zna se koje“ bošnjačke stranke, koja je uspješno kreirala i u praksi primjenila metod zapošljavanja „pod zastavu“.
(U savremenim demokratskim sistemima metoda zapošljavanja „pod zastavu“, u obimu u kakvom je primjenjivana u Bosni i Hercegovini, nije zabilježena.)

Dayton je u Bosni i Hercegovini napravio sistem u kojem svako selo ima svog ministra, ali što svaki ministar ima pomoćnika pomoćnika savjetnika za pomoćnika ministra, zaslužan je metod “pod zastavu”.

Suština metoda zapošljavanja “pod zastavu” je u sljedećem:

1.       Osoba se mora nalaziti na centralnom biračkom spisku
2.       Osoba mora imati člansku kartu „zna se koje“ stranke
3.       Osoba člansku kartu mora pokazati u barem 5 džemata i to isključivo na Džuma-namazu.
4.   Osoba u svojoj lokalnoj zajednici mora “napraviti pos’o” (čitaj, lobirati za „zna se koju“ stranku, sabotirati političku konkurenciju, po mogućnosti organizovati i rukovoditi izbornom krađom u barem 3 mjesne zajednice.)
5.       Osoba mora uzvratiti drvljem i kamenjem na svakog ko drvljem i kamenjem udari na „zna se koju“ stranku.
6.       Osoba se zapošljava na teret državnog budžeta, samo ako ispunjava uvijete iz pet prethodnih tačaka.

Na primjeru iz (poslije Nadrealista, Neletove najbolje kreacije) serije „Složna braća“, da biste dobili posao u PTT-u dovoljno je da „volite telefon“. Prema toj logici, ako ste željeli biti profesor geografije trebalo je da posjedujte atlas, profesor matematike, šestar, direktor fabrike duhana, da ste pušač, a ako ste željeli biti ambasador dovoljno je bilo posjedovati pasoš, ... da ne govorim o tome, šta ako ste željeli biti ginekolog?

(Iole religiozan Bošnjak zna da je u islamu prvo i najvažnije “UČI”, a ne “zaposli“.)

Zaključak Predsjedništva „zna se koje“ stranke je da predstavnici ove stranke neće odstupiti s pozicija u pokušaju rekonstrukcije vlasti, jer su kako kažu u saopćenju, od osnivanja stranke slijedili državotvornu politiku odbrane i jačanja države.
Čitam jednom. Drugi put. Pa opet… “državotvorna politika”, “jačanje države”… SDA!? Ne kontam?

Tuesday, May 8, 2012

Teorijski aspekti glazbenog stvaralaštva Kemala Malovčića


Radnja izvršenja krivičnog djela krađe sastoji se u oduzimanju tuđe pokretne stvari.
„Zino, Zino, reci mi Zino, za ljubav tvoju kol'ko treba dukata? Ja imam dva, ukr'o od prosjaka, nek' oproste mor'o zbog tebe...“  (Song „Zina iz Cazina")
Kriminalitet je društvena pojava vršenja krivičnih dijela od strane pojedinaca. Potiče od latinske riječi „crimen“ što znači zločin. Krađa dva dukata od prosjaka, može se okarakterisati kao kriminogeno ponašanje glazbenika Kemala Malovčića.  Da se ogriješio o zakon Malovčić potvrđuje (istina, gutajući knedlu u grlu) i u drugom dijelu refrena pjesme, „Dukata dva, ukr'o od prosjaka, nek' oproste mor'o zbog tebe.“  Postavlja se logično pitanje, ko da ti oprosti Kemale? Ko? Prosjak ili dežurni policajac? Ali ako je vjerovati Kemalu Zina je “dobra”, Zina je “najbolja”, pa bi vrijedilo prespavati na Musali.

Ovisnost o alkoholu je težak  psihički poremećaj, jer dolazi do patološkog procesa, koji mijenja način na koji mozak funkcionira.
“Zaljubim se pa poludim za očima nekim plavim, napijem se, napijem se pa sve brzo zaboravim.” (Song “Napijem se pa sve brzo zaboravim”)

Malovčić u ovoj pjesmi potvrđuje, i teoretski i iskustveno nadopunjuje istraživanja iz oblasti patološkog pijanstva. Patološko pijano stanje traje od nekoliko minuta do par dana, a završava snom nakon čega često slijedi amnezija – gubitak sjećanja za skoro sve što se dogodilo.
Opravdanje za stanje patološkog pijanice, Malovčić traži u ljudskoj slabosti, pa u zadnjoj strofi pjesme kaže “… Nije čovjek, nije čovjek ko ne voli da popije.”
“Ne može se svaka bitka u životu da dobije...”, poručuje Malovčić u pjesmi, a Albert Einstein kaže „Važno je nikad ne prestati postavljati pitanja“. U Malovčićevom slučaju - kelneru.
                                                                         
Punoljetnost označava navršavanje određenih godina života, pri čemu se stječe poslovna sposobnost, biračko pravo, pravo na vjenčanje, potpuna sloboda što se tiče uživanja alkohola, pušenja, gledanja svih televizijskih materijala, kockanja, stupanja u spolni odnos itd.
 “Tek tek, tek ti je šesn’est godina, tek tek, tek tek, tek što si na svijet došla, tek tek, a ti bi se šminkala” (Song “Tek tek")

Punoljetnost se u vjerskim učenjima dosta razlikuje od zakonom preciziranih odredbi u određenim političkim sistemima. Tako se punoljetsvo u nekim religijama stiče sa 12, 13 godina dok se u ustavno-pravnom kontekstu razlikuje od sistema do sistema uređenja i stiče se najranije sa 14 godina (Armenija) a najkasnije sa 21 godinu (Portoriko).
Malovčić u svojoj pjesmi jasno kaže da je 16 godina za djevojku prerano da se šminka, ljubi, ide u disko isl. i pedagoški poručuje “ Rano ti je dušo moja ima, ima vremena, život tužnu priču piše još si mnogo malena.”
Gledajući spot za istoimenu pjesmu, po izgledu djevojke koja pleše oko Malovčića, može se pretpostaviti da je spot snimao u Armeniji!

 
Igra i kviz kojeg je nekad na televiziji vodio poznati voditelj Oliver Mlakar

“Kolo sreće se okreće, a u njemu ja i ti, nek’ svi znaju, mila moja da smo mi pobijedli” (Song “Kolo sreće”)

 


Rad ovog umjetnika svojevrsno je slovo u historiji glazbenog stvaralaštva našeg podneblja i zasigurno će ući u anale domaće estrade. Za one koji žele znati detalj više, Kemal Malovčić je prije dva dana proslavi svoj 61 rođendan, i sa sigurnošću se može reći da čovjek još nije na kraju karijere (čitaj, nažalost).
Tekst završavam citiranjem  stihova Malovčićeve pjesme “Kad bi mog’o, al’ ne mogu”, “Da li još uvije vežeš kosu, kao kad si sa mnom bila? Da li još uvijek slušaš pjesmu koju sam ti pjevao ja…” i dodajem kosu svoju vezat neću, opala je slušajuć’  te, niti volim pjesmu tvoju od tvog glasa muka mi je!


(Pouka: Zabraniti puštanje muzike ovakvih i sličnih glazbenika u autobusima koji saobraćaju na teritoriji Bosne i Hercegovine.)

Friday, May 4, 2012

Gore li i turisti u požaru kod Konjica?


Nakon što na FB grupi „Konjic moj grad“ ugledah komentar voditeljice Turističke zajednice HNK, Konjic-Jablanica, vezan za požar kod Konjica, odlučih napisati vlastiti komentar.
Gospođa Jasminka Hadžajlija, turizmom se bavi amaterski, jer ono što naučih kao student komunikologije o turističkom marketingu i imidžu grada nema veze sa onim što gospođa radi. Napisah radi, i napravih lapsus. Gospođa, dakle ne radi, ali uredno prima platu i što se može zaključiti, uredno ažurira svoj FB profil.

 Nisam ličan, ali s mediokritetima na važnim društvenim funkcijama čovjek teško nalazi profesionalan i objektivan jezik.
Ako gospođi kažem da kako će naš grad neko vidjeti, ili kako ćemo ga mi sami osjećati, ne bi smjelo prepustiti slučaju, nego to mora biti produkt aktivnog, analitičkog, planskog, kreativnog i kontrolisanog procesa (ex post), iza kojeg treba da stoji čitava plejada kreatora, stručnjaka za strateški marketing i marketing grada, komunikologa, kopirajtera, grafičkih, produkt i dizajnera socijalne atmosfere (social atmosphere designers) koji grad tretiraju i pretvaraju u proizvod, blijedo će me pogledati i (pretpostavljam) pitati „Jesi'l ti u SDA?“

 Iz budžeta HNK svake godine se izdvoje ogromna sredstva za razvoj turizma, Općina Konjic „skrhala“ je milione u kvazi turističke potencijale (o pseudo arhitekturi drugom prilikom), ali ne primjećujem da Konjic živi od ove grane. Živi naravno, gospođa Jasminka, koja ponavljam, uredno prima platu.

Kupovao sam karte za posjetu Bijenalu u ARK-u u turističkom uredu, u trenutku kada je nazvala novinarka New York Times-a. „Tinjak de ti pričaj sa njom, ne znam ja engleski“, reče mi gospođa Jasminka. Tajac. „A šta da joj kažem?“, odgovorim. „Ma nek' dođe na autobusku, pa ćemo se zajedno potrpat u autobus i na Bijenale“, reče. Imao sam tu „sreću“ da sam engleski jezik neozbiljno učio u srednjoj školi, a na fakultetu nikako, pa se pasivno služim, ali uspjeh naći zajedničku sa kolegicom i ljubazno je rekoh da je u Konjic uvijek dobrodošla.
Ajde, učio se ruski nekad, pa pronalazim opravdanje za jezik, ali kada su mi prijatelji rekli da im je gospođa Jasminka Hadžajlija iz Turističke zajednice HNK pokušala prodati afiše koje su se besplatno dijelile za Bijenale suvremen umjetnosti u Konjicu 2011, ma prestao sam da opravdavam, poštujem i ne kritikujem!

Poznavanje stranih jezika, ljubaznost, visoka stručna osposobljenost za najrazličitije djelatnosti potrebne korisnicima gradskih usluga i turistima (između ostalog) je ono što nedostaje ljudima na rukovodećim funkcijama u općini Konjic.

Gospođi Hadžajlija nastavljam se obraćati sa Vi, jer sam dosta mlađi, ali kao turističkoj radnici nikako drugačije nego sa Ti, jer o imidžu grada zna dosta manje od mene.

I da, komentar s početka teksta, umalo da zaboravim. Kopiram ga u cijelosti i molim turiste koji komuniciraju s gospođom da nam oproste, pardon halale (zaboravih da se u turističkom uredu naziva selam) na njenoj nepismenosti.

Jasminka Sulovski Hadzajlija Slažem se Emile u potpunosti i ja se pitam hočeli iko odgovarati za ovaj požar i toliko uništene šume koja se gojila više od 50 godina..vjerujmi kad sam se vraćala sa Boračkog 1.maja oko 18 sati vidijela sam da gori šuma i slikala a za svaki slućaj sam zvala vatrogasce i non-stop zauzet telefon a ćula sam da su još neki svali i tako im bio zauzet telefon..onda sam skontala..ma možda oni mještani što su im blizu kuće da bi mirno spavali sigurno su otišli da gase..od oka sam skontala da se može obićnim šlaufima sa česme gasiti da se ne razbuktava..,ali ujutro sam skontala da sam se prevarila da su po svemu sudeći i mještani mirno spavali...a spomenuo si Vardu i Pomol..a tu su se svi podigli od gradjana da gase,dosta toga su i ugasili dok je došla vatrogasna...sad ispade da je bolje bilo da je kišilo za 1.Maj kao i ranijih godina...Valjda će neko i odgovarati za ovo..

Friday, April 27, 2012

Engleska priča

Miodrag je keramičar. Ante je električar. Zijo je vodoinstalater. Kemo je moler. Dragan je parketar. Ante je razveden. Kemo živi sa nevjenčanom suprugom. Zijo je oženjen. Miodrag je homoseksualac. Dragan ima ženu i troje djece. Svi žive u istoj zgradi. Miodrag i Kemo su u prizemlju. Zijo i Ante su na prvom spratu. Na drugom spratu su nevažne komšije, a na trećem spratu je Dragan u stanu do nevažnog komšije. Odlukom upravitelja zgrade ulazna vrata se zaključavaju u 22h. Zijo i Ante uvijek dolaze kasnije, dok su Dragan, Miodrag i Kemo kod kuće uvijek do 17h. Nedjeljom rade samo Dragan i Kemo.

U subotu večer se desila kobna stvar. U zgradi je ubijena žena. Policija vodi istragu, ali bez rezultata. Sumnjaju na stanare. Ubistvo se desilo između 23h i pola noći. Vrata se zaključavaju u 22h, što znači da je žena bila u zgradi kad je ubijena. Vrata se otvaraju u 6h ujutro kada zgradu prvi napušta nevažni komšija sa trećeg sprata. Svi stanari imaju ključ od ulaznih vrata, ali svi stanari su dali izjavu da zgradu nisu napuštali poslije 22h.
Ante se zadnji vratio u 21:30h, jer je radio na drugom kraju grada. Dragan je bio u kući u 14h, Miodrag i Kemo su zajedno ušli u zgradu oko 16h. Zijo je u 19h  imao goste koji su napustili zgradu tačno u 22h.

Mrtva žena je Katica koja je živjela sama u potkrovlju zgrade. Nije previše komunicirala sa stanarima, tako da u izjavama niko nije mogao reći mnogo o njoj. Pored nje je pronađen produžni kabl i čekić. Na čelu je imala čvorugu a lijeva noga joj je bila slomljena. Glava joj je bila naslonjena na prvu stepenicu a tijelo pruženo ispod poštanskih sandučića.

Policija ispituje stanare. Nevažni komšija sa trećeg sprata rekao je da je ona bila ljubavnica jednog od stanara. Ko ima motiv?
Dragan je porodičan čovjek, i tvrdi da nikad nije ušao u njen stan, što je policiji bilo sumnjivo jer je baš on sljedeće sedmice trebao postavljati parket u tom stanu. Kemo se također ogradio, iako je on sljedeće sedmice trebao da kreči njenu spavaću sobu. Ante je bio najveći sumnjivac jer je njegov kabl pronađen kod leša. On tvrdi da ga je ona posudila dok joj se stan renovira. Miodrag je jedini priznao da je bio u stanu, više puta. Dolazio je i pripremao kupatilo za keramičke radove. Zijo je dao izjavu da Katicu nije ni u prolazu pozdravljao.
Ko je ubio ženu?

Nakon godinu dana policija je došla do rezultata. Pronađen je krivac.
Katicu je ubila princeza Diana!
Svi stanari u zgradi su bili u službi engleske kraljevske obitelji, i zaposleni kao jeftina radna snaga sa Balkana. Motiv je bila ljubomora. Diana je saznala da je ona Charlesova ljubavnica. Policija je u princezinom noćnom ormariću pronašla ključ od ulaznih vrata zgrade, i rukavice sa crvenim končićima, koji su pronađeni i na mjestu ubistva. Kockice su se složile. Bijesna, Diana je ušla u zgradu oko 23:30h, pokucala Katici na vrata, udarila je čekićem u glavu, zavezala produžnim kablom i svukla do ulaznih vrata.

Dok je dalja istraga trajala, princeza Diana je poginula u saobraćajnoj nesreći, a engleske tajne službe sumnjaju da je nesreća imala veze sa Katicinim roditeljima Stojankom i Mišom. Mišo je tada radio kao vozač u porodici Fajedovih a Stojanka kao spremačica u istoj.
Zbog umiješanosti kraljevske obitelji i iznenadne smrti princeze Diane ubojstvo je zataškano. Katica je sahranjena na kraljevskom groblju, a sprovod su platili stanari Ante, Kemo, Dragan, Miodrag, Zijo i nevažni komšija sa trećeg sprata, koji se usput zove Charles, kuhar u Buckinghamskoj palači.

Sunday, April 15, 2012

Betona ima, ali nema Zuke da slika

„Jebo te Zuko! Pa samo smo lani milion maraka betona skrhali u podzide, pa đe su sad ovi nastavnici i profesori likovnog koje smo preko Dželilovića zapošljavali da nacrtaju nešto po njima. Ih, najlakše je sad nešto spašavati, govoreći da Općina neće da pomogne, a od tog nikakvog … I šta Zukin moral, šta on zna o moralu, sigurno je to p'jan i nacrt'o!?“, zakurla se u glavi jednog lokalnog vlastodršca.

Umjetnost ako nije sposobna da se bori sama s onim što jeste, onda ne vrijedi ni boriti se za nju, ali kada je riječ o simbolima grada, onda je potrebno boriti se i pobijediti. Konjic ima jedan pogrešan pristup, da ljude koji vrijede a još nisu priznati svojom skučenošću otjera, a kada se ti isti negdje proslave počne da se diči njima. Ni Zuko nije daleko od ove (možda subjektivne) tvrdnje, ali kako vrijeme bude odmicalo morat ćemo dičiti se i spominjati Zuku, jer ako ne budemo spominjali ono što iz Konjica vrijedi, neko drugi će spominjati i u svijet gurati ono što iz Konjica nije vrijedno spomena.

Kao građanin dajem punu podršku akciji spašavanja Zukinog murala! Sve izvodive mogućnosti podržavam, kao i vlasnika objekta koji, ako ne bude načina s punim pravom može srušiti objekat.

Ali da nam se ne bi događalo, da se neki „sadašnji Zuko“, zavuče negdje i naslika nešto, dajem prijedlog Općini Konjic, da u tenderima za poslove s betonom ima u vidu i stavku „slikanje po betonu“. Mislim da bi prije svega, bilo korisno da još neko, neki lokalni slikar naprimjer, zaradi koji dinar na podzidama. Ali da bi Općina prepoznala ovu ideju, dajem i objašnjenje finansijske isplativosti. Npr. izgradnja zidova duž Neretve, je najisplativija za oslikavanje, jer u periodu kad Neretva nadođe, saprat će naslikano, i Općina će i naredne godine biti primorana da plati novo slikanje. Riječ je, dakle o cikličnom procesu investiranja, i bukvalnom pranju para. Nešto poput, stalnog popločavanja ceste po starom dijelu grada. Također, ako ovakvu vrstu umjetnosti Općina želi širiti diljem općine Konjic, preporučeno je da se oslikaju i putevi koji se grade u najudaljenijim područjima općine. Zagarantovani vijek trajanja slike je 5 godina, jer u (bivšim) selima gdje se prave putevi, ne živi niko i slike neće narušiti ljudski faktor.

Molio bih Općinu Konjic, samo da ovaj betonski slikar, ne bude neko kome je ovaj lokalni vlastodržac sa početka teksta nešto u rodu. Znam da Dželilović više nije ministar obrazovanja, pa nek' Salko vidi, sa ovim Hadžiomerovićem da primi nekog… (ma zezam se znam da Salko više nema svog ministra u Vladi HNK).

Zuko, ako tvoji sugrađani ne spase mural, ne prevrći se u grobu, očut će lokalna vlast da škripiš, pa će te betonirati. Znaju oni da ti nisi bio baš zelen. Profesori novinarstava u Sarajevu i sada studente uče o Zukinom stilu interpretiranja, i ne zamjeri što opsovah u tekstu, bio sam redovan na predavanjima.

Thursday, March 29, 2012

Na Trešanici ćuprija

270 hiljada KM budžetskih sredstava Općine Konjic, predviđeno je za izgradnju pješačkog mosta na Trešanici.
Ne razumijem se u mostogradnju, ali sam siguran da izgradnja pješačkog mosta ne košta skoro trećinu miliona, i nisam baš siguran da je u ovom trenutku potreban Konjicu.
„Pa Konjic se pretvara u turističku destinaciju, grad mora biti uređen... plafon“, reći će mostoljubac, aktuelnovlastodupelizac.
Prije bih rekao da je grad „beton“ nego „plafon“, ali dobro, Konjičani su prihvatili, i oblak da se pravi bio bi od betona. Beton je postao motiv u imidžu grada Konjica, i nema potrebe raspravljati ko? i zašto? nego kako taj „betonski imidiž“ uvaliti turistima.
Ne znam, možda stećke koje imamo razasute po cijeloj općini, napraviti ponovo (od betona naravno) i postaviti ih negdje ondje kod ćuprije, da ih svi vide. Ova varijanta je mnogo lakša nego peglati gospođu iz turističke zajednice da organizira rutu po općini, i „proda“ strancima prave čuvare bosanskohercegovačke, konjičke historije.
Pored Kineza koji se zbog visine ne vide dok hodaju po ćupriji, nisam primjetio turiste koji su pohrlili da nam vide višemilionsko betonsko čudo od mosta Staru ćupriju! Ćuprija je simbol Konjica i prelijepa je, ali je i simbol propale turističke investicije i neisplativa je.



Pa ako nismo unovčili ćupriju na Neretvi, kako onda opravdati isplativost pješačkog mosta na Trešanici? Znam, pješačka staza pored Neretve, do stadiona,  rekreacija, bicikli...  (dok nas zapahuje miris deponije s Repovice), ali 270.000 KM za pješački most u vremenu kada fiinansijska situacija u zemlji zahtjeva štednju i ulaganje sredstava u jačanje privrede, je više nego neodgovorno i bezobrazno. 'Ajd da se na tom dijelu Trešanice ne nalaze još dva mosta, pa...


Ko je god čitao budžet Općine Konjic za 2012. vidio je da je pješački most na Trešanici mala maca za stavke u Kapitalnim grantovima od 6,4 milona KM, u kojima su za betoniranja, diljem lijepe naše općine Konjic predviđena višemilionska sredstva.


Neimari su u ljudskoj historiji uvijek zauzimali bitno mjesto, pa i našim konjičkim graditeljima treba skinuti kapu.
Bilo bi samo lijepo da se Konjičani ne osjećaju kao egipatski robovi, dok ih faraon uvjerava da je izgradnja piramide za njihovo dobro!

Tuesday, March 13, 2012

U kinu jada i čemera

Film u „U zemlji krvi i meda“ stigao i u Konjic. Konjic ima kino, ali kino nema filmove. Ako kino nema filmove, znači da nema program, a ako kino nema program, znači da ne radi. Kako onda Konjic ima kino? Iz budžeta Općine Konjic, godišnje se izdvoji između 100 i 200 hiljada KM za rekonstrukciju Narodnog univerziteta u kojem je smještena kino sala, ali u posljednjih 10-tak godina koliko sam kroz pozorišni angažman prisutan u ovoj ustanovi, nisam primijetio ni da je kupljena igla i konac i zašiveno kino platno.

Subota večer, vodim ljepšu polovinu na film.
Sugerišem joj da se toplo obuče, jer u kinu nema grijanja, i da ne zaboravi napomenuti da u obližnjoj prodavnici kupimo grickalica, jer se kokice i coca-cola ne prodaju u našem kinu. 

„Ah, kako nema grijanja?“, reći će Edhem Bičakčić, „kad sam ja ima 10 godina naložio (u smislu naredio, dao, ne ugrijao) da se u kino sali u Konjicu uvede grijanje“. Riječ je o priči iza kulisa našeg pozorišta, koju pričaju promrzli glumci dok jebu mater (ne)kulturnim (ne)radnicima na vlasti u Konjicu. Navodno se dotični smrz'o u njoj kad je bio u premijerskoj posjeti Konjicu. Kino salu (jednu od većih u BiH) griju dvije plinske boce koje stvaraju ambijent sjedenja u propeleru aviona, ispuštajući blago umirujući, skoro nečujni miris plina! Edheme, ako si sredio donaciju veću od 50 KM, zajebali su te.

 










 (Ulaz u kino u Konjicu)


19h. Film počinje. Šok.
Slika na ukrivo utegnutom platnu je toliko mutna, da sam na trenutak pomislio da su mi potrebne 3D naočale, da bih jasno vidio. Lica glumaca se ne razaznaju. Okrećem se oko sebe, sala puna (više od 300 posjetilaca sigurno), naćulili uši i pokušavaju razumjeti glasove koji dopiru sa starog razglasa. (Nije suvišno spomenuti da se ime glavne glumice nije moglo odrediti u prvih sat vremena. Amna, Asja, Ana… i da je Tarik na pola filma ne upita kako se zove, a ona jasno ne odgovori „Ajla“, tražio bih njeno ime po guglu.)
 
Ali evo nas kod filma… Nisam filmski kritičar, pa ću dati drugačiji osvrt.
Dakle, izborna je godina u BiH, dižu se tenzije u Mostaru oko novih podjela u gradu, ponovo se potencira Srebrenica i izbor načelnika, organizuju se okrugli stolovi na temu genocida, rata, diskriminaciji… Fikret Abdić izlazi iz zatvora, vrše se politička prepucavanja na relaciji Sarajevo – Banja Luka, itd. Onda se pojavi Angelina Jolie sa filmom o sistematskom silovanju Bošnjakinja u ratu u BiH! Budimo realni, nama u Bosni i Hercegovini malo treba da planemo, a ko je god pogledao film planuo je, i probudio ratni nemir u sebi.
Angelina, hvala ti što si napravila svojevrstan dokument o ratnim stradanjima u mojoj zemlji, ali nije vrijem da nam ga u ovom, za nas turbulentnom periodu utrpaš. (Mogla si barem sačekati da lokalni izbori prođu.)
Prvo, ne vjerujem da si ti pisala scenarij, jer da išta znaš o sistematskom silovanju napisala bi scenarij o stradanju indijanskih žena u kolonijalnom osvajanju, ili o ponižavanju muslimanskih žena u ratu u Afganistanu, Iraku, … Ti i Bred ste Amerikanci, znate o čemu pričam. 
Pusti nas Bosance i Hercegovce da sami pričamo o sebi, jer nam je pun kurac stranaca koji nam žele mir i dobro.
Da tvoj film (naručen od novoporedskih svjetskih elita) nema za cilj i sijanje nove klice mržnje među žiteljima ovog dijel Balkana, imao bi oznaku 18 – ne preporučuje se djeci mlađoj od 18 godina (2/3 posjetilaca u kinu to večer bili su osnovci)!

Siguran sam, da su djeca, nakon odgledanog filma, imala nagon na povraćanje, ali nikom od njih nije palo na pamet da uđe u WC kina, u kojeg kao da je pala granata. Vlaga, hrđa, smrad, voda koja kaplje, … u kinu u Konjicu. Da je samo još neko bacio bombu na pola projekcije i zapalio kino platno, imao bih osjećaj da je film u 8D!








(Normalna blagajna i ulaz u kino - Cinema City Sarajevo)

Thursday, March 1, 2012

Negdje na putu ka EU (Mikrodrama)

(20 godina nakon nezavisnosti, Bosnu i Hercegovinu  sretne Druga država i otpoče razgovor.)

DRUGA DRŽAVA: Dobro jutro! Da li je put dobar?
BiH: Dobar je, ali nije auto put.
DRUGA DRŽAVA: Kuda si krenula?
BiH: Ka Evropskoj Uniji.
DRUGA DRŽAVA: Kasniš?
BiH: Nisam, Kosovo kasni.
DRUGA DRŽAVA: Čudna si ti zemlja?
BiH: Nezavisna sam već 20 godina.
DRUGA DRŽAVA: To je dobro
BiH: Ma nije sasvim dobro.
DRUGA DRŽAVA: Zašto?
BiH: Stanovništvo mi je nacionalno podijeljeno.
DRUGA DRŽAVA: Ah, to je loše.
BiH: Nije tako loše.
DRUGA DRŽAVA: Šta je u tome dobro?
BiH: Svako za se travu pase.
DRUGA DRŽAVA: Pa to je dobro.
BiH: Ne, ne naročito. Najviše pasu vođe tih nacija.
DRUGA DRŽAVA: A, to je već loše.
BiH: Ne, nije tako loše. Koliko god da popasu, trava s proljećem zazeleni. Ja sam bogata zemlja.
DRUGA DRŽAVA: To je dobro.
BiH: Nije sasvim dobro. Stranci uzimaju moje bogatstvo.
DRUGA DRŽAVA: A, to je već sasvim loše.
BIH: Ne, nije sasvim. Od novca koji dobijem izgrađujem se.
DRUGA DRŽAVA: To je dobro.
BiH: Ne, nije naročito dobro. Infrastrukture skoro da i nemam.
DRUGA DRŽAVA: Uh, uh, uh! Kako je to loše.
BiH: I nije baš tako loše. Bez obzira na infrastrukturu, jednog dana ću biti članica Evropske Unije.
DRUGA DRŽAVA: Pa to je dobro.
BiH: Nije sasvim dobro. Ja ću po čitav dan raditi a Evropska Unija će uživati u plodovima moga rad.
DRUGA DRŽAVA: Ah, to je doista loše.
BiH: Da, vrlo, vrlo loše! Zbogom.



(Prema motivima priče "Čudan momak")

Saturday, February 18, 2012

Pismo Mythbustersima

Poštovani Adame i Jamie,

Zovem se Ajdin Tinjak i živim u Bosni i Hercegovini (ako ne znate gdje se BiH nalazi, ili mislite da smo nebitna zemlja, kao što mi u Bosni i Hercegovini mislimo da su nebitne sve centralnoafričke zemlje, guglajte nas i pročitajte historijat od ilirskog doba, preko rimskog, srednjovjekovnog, osmanskog, austro-ugarskog, jugoslovenskog, pa do moderne Bosne i Hercegovine, i vidjet ćete da smo povijesno „jači“ i od Sjedinjenih Američkih Država).

Ja pripadam ovoj modernoj bosanskoj državi, međunarodno priznatoj 1992. (Inače, rođen sam kao Jugoslaven, ali su mi Jugosloveni zapalili rodni list u ratu. Onda sam dobio rodni list s ljiljanima, a sad imam ovaj proevropski sa zvjezdicama na plavoj podlozi. Ako ste pažljivo pročitali našu historiju, uvidjet ćete da naša zastava sa zvjezdicama i trokutom na plavoj podlozi, nemaju nikakve veze sa nama.)

Zašto vam pišem?

Nakon četverogodišnjeg rata u kojem je poginulo više od 100.000, a raseljeno više od milion ljudi, Bosna i Hercegovina je izborila svoje pravo na ostvareno pravo na nezavisnost. Ubijali smo se, pljačkali, silovali, palili… (mislim na Bošnjake, Srbe i Hrvate). Oprostite, ja stalno pišem neke napomene u zagradama, ali mislim da će vam biti od pomoći, jer ni meni kao stanovniku ove zemlje mnoge stvari nisu jasne. Rat je završio, ali niko nije „pobijedio“ (moram opet zagradu otvoriti, vi znate da se suvremeni ratovi i vode s ciljem da nema niti pobjednika niti poraženog).
Nakon rata, izvršili smo privatizaciju javnih preduzeća, i postali robovi privatnog sektora. Ali, živimo u kapitalizmu, i logično je da je radnička klasa na dnu hranidbenog lanca.
Našim političkim sistemom upravlja međunarodna zajednica i domaće nacionalne partije, koje već 20-tak godina na vlast dolaze braneći interese Bošnjaka, Srba i Hrvata (ti isti zaštitnici vitalnih nacionalnih interesa su nas i ugrozili, a onda nas iz te ugroženosti čupaju dvije decenije ugrožavajući nas još više). Nadam se da ste rečenicu iz posljednje zagrade razumjeli i da za nju ne trebam otvarati posebnu zagradu.

Molim vas nemojte prestati čitati ovo pismo, ubrzo ću vam reći kako mit glasi.

Naše tročlano predsjedništvo (Srbin, Hrvat i Bošnjak), rijetko kada ima zajednički stav, tako da i stanovništvo po uzoru na lidere nikada nema zajednički stav.
Naša životna filozofija je dabogda komšiji crkla krava, ali dabogda crkla i meni da on ne imao od koga mlijeko kupovati. U praksi to izgleda jednostavno; „E nek' je naš Bakir ukr'o dva miliona, Allah mu dao svako dobro, malo je koliko je ukr'o onaj njihov četnik, majku mu ustašku“ (nisam siguran da li će vam ovo iko moći prevesti, ali neka pokuša). 
Naš je jezik… zasebna priča. (Sad ću preći na mit, samo da vam kažem koju o jeziku.)
U našoj zemlji tri su službena jezika: bosanski, hrvatski i srpski. Mi se međusobno savršeno razumijemo, ali imamo taj neki kompleks da se trebamo razlikovati. Iako je riječ o istom narodu, indoevropskom, južnoslavenskom, mi volimo reći da nismo isti. Eto, Ante je „vatikanac“, čistokrvni Hrvat, rođen u dolini Neretve, Jovo je pravoslavac, rođen u Banja Luci, Srbin, a Mujo je „muhamedinac“ rođen na Čaršiji u Sarajevu, Bošnjak. Niko od njih nema posla (zajedno sa još 500.000 nezaposlenih), sva trojica žive u najsiromašnijoj zemlji u Evropi (prema podacima EU), i oni dobro znaju da njihovoj djeci budućnost u ovakvoj Bosni i Hercegovini nije svijetla.

Ali… evo nas kod mita! (Vi ćete možda reći „konačno!“ ali ja sa ovim činjenicama živim svaki dan.)
Prije nekoliko dana, mala od komšinice rodila sina (Damir se zove, mali je k'o med). Pitam vas, hoće li djetetu čuna brže rasti ako ga odmah osunete?


S poštovanjem,

Ajdin Tinjak


Sunday, January 29, 2012

Prilog kritici turbo folka. Ma šta to značilo...

„Pivo, pivo, daj mu brate, nek' se hladi, kad mu sestra priđe bliže ne zna šta radi. Pivo, pivo daj mu brate, jer dobro sam meso, kao da me vajar natenane kles'o.“ Ovo je refren pjesme koju izvodi INDY, interpretatorica modernog turbo folka. Vodeći se ovim stihovima za Indy se onda može reći da je „ženetina“ (meso od žene) od 50-tak kilograma, sa dva buta od po 10-tak kila, rebarcima za plahe, prsima od 2-3 kila loja, glavušom, šijom, škembom za kaurme... 

Posmatrajući je kao meso, i ne izgleda baš privlačno! Žena se u ovoj pjesmi prodaje kao roba namijenjena potrošačkom društvu, koje isključiva počiva na sexu. Ali nažalost, supruge nikada neće zabrinuti to što Indy izgovara u svojim pjesmama, nego će se izjedati zato što se njihovim muževima diže na nju.

GOGU SEKULIĆ, nakon što sam čuo njene „Gaćice“ (valjda mirisao, kako čuo?), doživljavam kao ženu koju je neko „za srce jako ujeo“ i koja „ni luda preko toga ne može preći“. Dakle, riječ je o još jednoj pjesmi obojenoj njegovim veličanstvom sexom! „S kim si sinoć bio, da li ona zna? Ne zna ona, ne zna ona, znam samo ja. Devojka za jedno veče, misli, briga me al' kod tebe su jos uvek, al' kod tebe su jos uvek, al' kod tebe su jos uvek moje gaćice“. Nije mi samo jasno, kako je građen ovaj „Klošar“, pa je mog'o obući Gogine gaće? Kad ih je navlačio, vjerojatno mu je pjevušila „može, može.. može, može...“
„Bog je stvorio ženu da se pati, a muškarcu je ostavio na volju da bude uz nju.“ Da ženska tuga,bol i patnja ne poznaju granicu dokazala nam je JANA, zapalivši kuću! „Gori kuća naša ova noć je vaša nemaš više ženu, a ni dom srećno živi s njom“, kaže Jana u pjesmi „Gori kuća naša“.
„Draga Jana, nije on jedini, de mu jebat mater, bolja si ti od njega...“, tješile su je žene iz komšiluka, ali... Vođena činjenicom da on kreše drugu, Jana je kresnula njihovu kući! Upitno je kome je bilo bolje, njemu, koji je imao sex, ili Jani, koja je (vjerojatno latentna  piromanka) gledala kuću u plamenu?

Da nikada nije čitala knjige, pa ni Atlas listala, dokazala nam je SANDRA AFRIKA pjesmom „Afrika“, „pun kao Švajcarska, širok k'o Aljaska to nije interes, dragi, daleko bilo, a to je ljubav ma što to značilo“. Krenimo sa zada (jer Sandra voli tako), „ljubav ma što to značilo“; Šta je ljubav? Klik na Google, klik na Wikipediju i kaže „Ljubav može opisivati snažan osjećaj kao zadovoljavanje osnovnih emocionalnih potreba, pruža najintenzivniji osjećaj bliskosti. U govoru obično označava međuljudsku ljubav, no ona može označavati ljubav prema državi, cilju, sportu itd.“ Koliko je dečko širok, ako je „širok ko Aljaska“? Opet na Google, Wikipediju... i Aljaska je široka tačno 1300 km! Dečko je onda pretpostavljam obdaren. Još ako je „pun kao Švajcarska“, ima tu više od interesa, Sandra ne laži!

„Ona te pali, ona te pali, a ti se ložiš k'o da si mali. Od takvih samo boli te glava ona je ološ, ti frajer strava“, riječi su pjesme „Ona te pali“ koju izvodi DARA BUBAMARA. Možda bi i Jani bilo bolje da je njega zapalila, nego kući, ali nije moje da sudim. Da pojasnim, sagorijevanje je složen fizičko-hemijski proces, pri kome se iz gorive materije oslobađa hemijski vezana toplota i to kao rezultat vezanja kisika sa gorivom materijom. Da bi došlo do gorenja istovremeno na istom mjestu moraju da se nađu materijal koji može da gori, izvor paljenja i kisik. E sad ja ne znam ko je „ološ“ a ko „frajer strava“, djevojka s kanisterom benzina i zipom ili ugljenisan lik?

Ipak, u modernom turbo folku i nije sve tako loše. Ja se recimo u potpunosti slažem sa prvom rečenicom refrena KARLEUŠINE pjesme „Baš je dobro biti ja“. Poznavajući Jelenin lik i djelo, jasno je da ne mislim da je dobro biti ona, razmišljam u prvom licu.

Thursday, January 19, 2012

Narodna stranka radom za po sto maraka

Priča mi jučer poznanik (Bošnjak po Ustavu) da je dobio obećani novac za glasanje od Narodne stranke radom za boljitak! Predstavnik NSRZB u Konjicu, isplatio ga je za njegov glas ovoj stranci na Općim izborima 2010. „Nije mi baš dao okruglo stoju, uzeo je neku proviziju, ne znam ni ja… ali dosta“, rekao mi je.
Kontam, Lijanović je u Konjicu imao nešto više od 1000 glasova, pa po 100 KM, to je više od 100.000 KM! A tek glasovi u drugim općinama? Kako to isplatiti?
A onda pogledam budžet Federacije i sredstva Ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva koje pripada ovoj stranci, pa budžet HNK i sredstva koja se plaćaju za kiriju firmi AutoLijanović, … i marka po marka sto maraka.
Činjenica je da NSRZB ima 100% rast broja glasova na svakim izborima. Činjenica je i to da je HDZ BiH, legitiman (izborni) predstavnik Hrvata u BiH, i da za Narodnu stranku radom za boljitak u najvećoj mjeri glasaju Bošnjaci. Hoće Bošnjo za stojanku, boli ga briga, ko je na listi. Zato i jesmo (mislim na Bošnjake, jer im pripadam), tu gdje jesmo. Bez jakog nacionalog identiteta, bez vizije, bez pravih lidera… jer nas svaka budala može kupiti za šaku jada.
Ali šuti, bit će nafake, reći ćemo po ko zna koji put od rata.

Poznanik s početka priče, nikad mi neće biti ništa više od poznanika. Prijatelj vrijedi mnogo više, a on se izjasnio o svojoj cijeni – 100 KM! Dakle, na licitaciji bih ga kupio za 101 KM, a onda bih ga mogao prodati za 102 KM i zaraditi na njemu 1 KM. Na ovaj način bih povratio loše uloženi novac u kafu koju sam popio sa njim.

Svi mi imamo svoju cijenu, i to je ljudska slabost koju smo dobili rođenjem.
Možda taj novac za glasanje nekom treba za lijeka, možda za školski pribor djeci, za vreću brašna… ali se ne treba prodavati jeftino! Glasači treba da znaju da je novac koji dobiju od stranke za glasanje, ustvari njihov novac izvučen iz budžeta.

I neka pravna država konačno učini nešto po pitanju kupovine glasova, jer mi je dosadilo da se zbog malobošnjaštva stidim što sam Bošnjak.

Friday, January 6, 2012

„Oni nas ne je** nego ujedaju“


Psi lutalice su očigledno još jedan problem koji se u našoj državi ne može riješiti.

Zaista je neprijatno i strašno sresti čopor pasa lutalica na ulici grada! Posebno, ako je riječ o Sarajevu kao glavnom gradu naše države, u kojem problem pasa lutalica dostiže svoj vrhunac ovih dana. Mislim da ni borci za zaštitu životinja, našavši se u vrlom susretu sa čoporom pasa u praznoj ulici ne pomisle na masakr! Možda gruba riječ, ali, ili oni tebe (često neizbježan masakr) ili ti njih (u mislima – pa samo  pojam  masakr). U suštini mogu samo zamisliti jednog borca za prava životinja, Pamelu Anderson, kako prilazi čoporu lutalica da ih miluje (ne zato što je plava, nego što je obložena silikonom).
                                                  
„Joooj nemojte bit pse, pa i oni su živa bića!“, zapomažu po medijima iz udruženja za zaštitu životinja. „Joooj kerovi mi napadoše dijete!“, zapomaže majka u parku, dok kola hitne dolaze iz daljine. Ko je u pravu? Biti ili ne biti, pitanje je nadležnim organima?

„Kako su u Njemačkoj napravili azil za pse i riješili problem!“, opet se čuje glas udruženja za zaštitu životinja.
-         U Njemačkoj kad pas izvrši nuždu na ulici, vlasnik se sagne i počisti. Ukoliko to ne uradi plati kaznu od nekoliko stotina eura! Uvijek se nađe neki bauštelac s dobermanom koji ne želi da se sagne, pa plati kaznu. I kazna po kazna, azil!

Ali ne, kod nas se samo zna nakačiti na budžet! Pa hodalo, revalo, mjaukalo, lajalo… samo ga na državni budžet pa ćemo vidjet šta sa njim.
Da li je iko ikad prijavio nekog policiji zato što mu pas ne nosi brnjicu? Da li je policija ikad kaznila vlasnika psa vidjevši da ne počisti ulicu nakon nužde njegovog ljubimca? „Ma đe ću Moketa prijaviti, pa prvi mi komšija, njegov pit bull vrši nuždu samo u našem haustoru, i ujeda koga ne zna…“. 










(Pas čisti za vlasnikom) 

 
I onda nas sistem, naš bosanskohercegovački tjera da se i po pitanju pasa lutalica svađamo. Jedni su za ubijanje, drugi su za prihvatilište, treći su za kojekakve tužbe, četvrtima je samo do sijaseta…

U zemlji sa 500.000 nezaposlenih apsurdno je izdvajati milion maraka godišnje za smještaj pasa! Pročitao sam negdje da se troškovi po psu u eventualnom smještaju kreću oko 150 KM. Najveća stipendija koju Općina Konjic daje je 120 KM!? I… vrjednije je neko pašče od studenta četvrte godine elektrotehnike.

U zemlji u kojoj je u ratu 90-tih poginulo stotine hiljada ljudi, nedopustivo je ubiti još jedno živo biće!

Uvijek se sjetim Pujde iz „Ovo malo duše“, i nekako mi bude teško kad ga Ibrahim htjede ubit (http://www.youtube.com/watch?v=bzKhy7R6-U8&feature=related). Onda pomislim da ne bi bilo loše zatvoriti pse lutalice u voz i poslati ih „đe god voz ide, preko bijela svijeta… Možda i dalje od Tuzle.“

A što se tiče naslova… Pitali cigu šta misli o kastriranju pasa lutalica, a on im je odgovorio da „psi nas ne jebu nego ujedaju“.