Monday, April 7, 2014

Zlatko je go!

Godinama u Bosni i Hercegovini živi Zlatko Lagumdžija, koji nadasve cijeni vlast, pa u izbornim kampanjama troši i svoj i tuđi novac kako bi se domogao vlasti.

Zlatko nije mario za članstvo, istinske socijaldemokrate, ni za kritiku njegove politike, jedino mu bijaše do toga da dođe na vlast.
U glavnom gradu BiH, Sarajevu, gdje je smještena centrala SDP-a, neki su živjeli bogato i bili veseli, dok su drugi bili siromašni. Skoro svaki dan u centralu su dolazili mnogi stranci koji su smatrali da je u Bosni i Hercegovini došlo vrijeme za građansku opciju, koja je u najezdi nacionalnih stranaka bila marginalizirana. Jednog dana pred izbore 2010., stiže nekolicina stručnjaka za politički marketing.
Rekoše da su vrsni poznavaoci odnosa s javnošću i da mogu pripremiti takvu izbornu kampanju, kakvu ne mogu zamisliti ni najmaštovitiji. Ne samo da će imati jasno definisane metode rada, nego i program koji će biti ponuđen, a koji ima čudnovato svojstvo da je nerazumljiv svakome ko je nesposoban za svoju službu ili pak neizricivo glup.

„To bi bio dobar program“, pomisli Zlatko. „Kad ga ponudim građanima znat ću ko u ovoj državi nije za javne pozicije koje zauzima. Moći ću razaznati podobne od podobnijih! Taj mi se izborni program mora odmah napisati!“ i dade ovim stručnjacima mnogo novca kao kaparu da započnu posao.
Stručnjaci za izbornu kampanju zasukaše rukave i zahtijevaše da im se dostave statistički podaci o ekonomiji, socijalne karte, problematika obrazovanja, zdravstva...
Kako se bližila jesen i izborna kampanja, Zlatko se zapita šta su „tkalci politika“ uradili?
Ali... imao je u vidu da oni koji su glupi ili nikako ne odgovaraju svojoj službi, ne mogu razumjeti taj program. Premda je vjerovao, da se za samog sebe ne mora bojati, ipak je htio najprije poslati nekog drugog da to pročita.

Svi glasači su osjećali da je 2010. godina u kojoj će se desiti promjene na političkoj sceni u Bosni i Hercegovni i svi bijahu radoznali šta je to što će SDP ponuditi na izborima.

„Poslat ću Nermina, svog generalnog sekretara“, pomisli Zlatko, „On će najbolje vidjeti kakav je to program, jer on je pravnik i niko u njegovoj službi nije bolji od njega!“
I generalni sekretar SDP-a Nermin Nikšić ode u prostoriju gdje sjeđahu oni stručnjaci, radeći na strategiji izborne kampanje.
„Bože me sačuvaj“, pomisli generalni sekretar i razrogači oči. „Ta ja ništa ne razumijem.“ Ali nije to izrekao. Stručnjaci ga zamoliše da pažljivije pročita, no nije mogao ništa razumjeti jer se radilo o praznoj priči i lažnim obećanjima koja su trebala donijeti pobjedu na izborima.
„Ništa ne govorite?“, upita jedan od stručnjaka za odnose s javnošću.
„Oh, izvrsno“, reče generalni sekretar, gledajući kroz naočari. „Reći ću Zlatku da mi se osobito sviđa vaš rad.“
Radujemo se, rekoše stručnjaci i stadoše Nerminu nabrajati gradove u kojima treba napraviti predizborne skupove, televizijske emisije koje će raditi za kampanju, slogane... a Nikšić ih je pažljivo slušao, da može to isto ponoviti Zlatku.

Tim stručnjaka dobi još potrebnog im novca kako bi završili posao, a Zlatko nedugo zatim posla i potpredsjednika SDP-a Damira Hadžića da vidi kako napreduju s radom.
S njim se zbilo isto što i s generalnim sekretarom. Čitao je i čitao, ali kako nije bilo ničeg osim „šuplje priče“, nije mogao ništa ni razumjeti.
„Zar ovo nisu vrhunske politike SDP-a“, upitaše ga stručnjaci.
„Glup nisam“, pomisli Damir. „Znači, nisam sposoban za svoje mjesto. No ne smijem dopustiti da to drugi primijete!“. Pa stade hvaliti predočene materijale.
Veliki broj glasača upisanih u centralni birački spisak tokom izborne kampanje 2010. pričalo je o izbornom programu SDP-a.

I sam Zlatko koji je netom pred izbore odlučio lično pogledati rad stručnjaka iz oblasti političkog marketinga koji su ga koštali finih para pitao se „je li glup ili nije sposoban da obnaša dužnost predsjednika stranke?“.

Nije htio naglas reći da sve što je obećano na papiru neće sprovesti u djelo. Ali je znao da samo tako može doći na vlasti, pa se i sam lažno počeo diviti ponuđenom izbornom programu.
„Vladavina prava!“, „Socijalne reforme!“, „Ekonomija!“, „Obrazovanje i zdravstvo!“ ... čulo se diljem Bosne i Hercegovine i Zlatko Lagumdžija je došao na vlast, oktobra 2010.

...

Nakon skoro četiri godine obnašanja vlasti, SDP na čelu sa Zlatkom (ili Zlatko na čelu s SDP-om?) poče da izlazi u javnost s „onim što se uradilo za njihova mandata“.

Oni članovi SDP-a koji su uvidjeli da socijaldemokratija u ovoj partiji postoji samo deklarativno, napustili su Zlatka u međuvremenu i jasno rekli da su sve ustvari bila samo lažna obećanja, ukazavši da se nije uradilo ništa.
„Ovo nije država za čovjeka!“, povika i neko dijete.
I ljudi počeše prvo šapatom, a onda iz sveg glasa, ponavljati ono što je dijete reklo.
„OVO NIJE DRŽAVA ZA ČOVJEKA!“, povika naposljetku sav puk.

Shvatio to i Zlatko, jer mu se i samom činilo, da ljudi imaju pravo, ali zauze još ponosnije držanje i reče samom sebi: „Naredne izbore malo ko će glasati za mene, ali do kraja mandata imam još 6 mjeseci.“

Sljedbenici Zlatkove socijaldemokratije nastaviše mahati „planom i programom u kojem nije pisalo ništa“, ne želeći priznati da je jedini cilj bio „dolazak na vlast“, takmičeći se ko će od njih biti glasniji u odbrani šefovog lika i djela kada neko od nezadovoljnih građana kaže da je Zlatko kriv.

(Prema motivima bajke „Carevo novo ruho“ – H.C. Andersena.)

(objavljeno na portalu novinar.me 24.03.2014.)

No comments:

Post a Comment