Snaga ubjeđivanja zasniva se na sposobnosti dokazivanja, koja je nekada uvjerljivija i od samih dokaza.
„Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt miliona je statistika.“ (Staljin)
Iz istraživanja koje predočava psihologija (Fromm) jedan od glavnih faktora koji povećava snagu diktatora je loša ekonomska situacija zbog koje narod osjeća očaj i podliježe manipulaciji u obećanjima za bolje sutra. Ova tvrdnja odgovor je na pitanje koje se često postavlja kada se govori o diktatorima i njihovim režimima - kako je tim vođama uspjelo da zavedu tolike narodne mase koje ga, bez obzira na nemoralnosti i neljudski odnos, slijede?
21. decembra 1879. godine u Gruziji, u kmetovskoj porodici postolara i seljanke rođena je osoba koja je direktno ili indirektno uzrokovala smrt nekoliko miliona ljudi, nadaren učenik, revolucionar, politički zatvorenik, marksista, doživotni vođa SSSR-a, u historiji zapamćen kao jedan od najvećih diktatora 20. stoljeća, i kada je riječ o tematici ovog teksta, vrlo loš govornik, Josif Visarionovič Džugašvil Staljin. Na vlast je došao kad je zemlja bila u teškoj situaciji, ali je bio dovoljno inteligentan i vješt da manipulira narodom, te dovoljno hrabar ili možda lud da poduzme određene korake. Međutim, govorništvo mu nikada nije bila jača strana.
Među ljubiteljima crnog humora i satire kruži vic o govoru ovog diktatora.
Držao Staljin govor i neko od prisutnih kihne. Staljin bijesno vikne: „Ko je kihnuo?". Svi šute. Staljin naredi da se prvi red strijelja, i strijeljaše prvi red. Nastavi Staljin da govori i ponove neko kihne. „Ko je kihnuo?“, upita Staljin. Opet se niko ne javlja. Staljin naredi da se drugi red strijelja, i strijeljaše drugi red. Nastavi Staljin da govori i opet neko kihnu. „Ko je kihnuo?“, opet viknu Staljin. I ovaj jadnik što je kihnuo uviđajući da će i treći red na strijeljanje, digne ruku, a Staljin reče: „Nazdravlje!"
Autori koji su se pomnije bavili Staljinom tvrde da je volio neslane i djetinjaste šale, kao što je bilo postavljanje trulog povrća na stolice gostiju, koje je često znao tjerati na igru pogađanja vanjske temperature, a ako bi promašili, morali bi popiti čašicu votke, te da je u društvu često bio prost i neodgojen.
Rečenice iz vica karikaturalno opisuju diktatorski režim Staljinove Rusije, ali psiholozi koji su proučavali Staljinovo ponašanje i psihološka stanja, tvrde da je jasno vidljiv jedan element u njegovom karakteru– želja da ljudima pokaže da ima apsolutnu moć i vlast nad njima. Njegov psihološki profil najbolje opisuje njegova izjava „u životu je najslađe odabrati žrtvu, pažljivo pripremiti udarac, čvrsto udariti, a zatim otići u krevet i mirno spavati.“ (Staljin)
„Vjerujem u samo jednu stvar, moć ljudske volje.“ (Staljin)
Kada je riječ o govorništvu, dostupne činjenice suprotstavljaju se priči o strijeljanju osoba koje su ga prekidale dok je govorio, iz vica u uvodu. „Priča se da je tridesetih godina tražio od članova Moskovskoga državnog kazališta poduku za stil diktatorskoga imidža. Savjetovali su mu važniji stav, da se koristi lulom kao rekvizitom, da govori polako, s dugim stankama koje bude napetost i da se povremeno zajedljivo smješka. Kad bi ipak govorio u javnosti, nije mu se žurilo i katkada bi zastajkivao. Stenogrami pokazuju kako nije bilo zanjihane, suzne gomile negosmijeha ili glasnog smijeha, a povremeno glasnog i dugog pljeskanja. Ljudima je bilo dopušteno da ga prekidaju dok je govorio.“[1]
Podatak da je tražio poduku pozorišnih radnika za kreiranje vlastitog imidža, dokazuje da je veliku pažnje posvećivao segmentu komunikacije u novijoj teoriji političkog komuniciranja poznatoj kao neverbalna komunikacija. Jedan od mnogobrojnih Staljinovih biografa Anton Antonov Ovsejenko tvrdi da je Staljin zbog svoje visine (163 cm) za fotografisanje birao niže ljude kako bi on ispadao viši (na većini fotografija koje možemo vidjeti, on se zaista čini veoma visok i snažan čovjek). Kult ličnosti kojeg je stvorio olakšavao mu je da bude prikazan kao očinski lik koji puši lulu, voli djecu i ima jednostavan ukus.
Najvažniji element izvanrednog govora jeste energija govorenja, međutim, ne treba isključivati ni Staljinove „tehnike glumca“ jer govorništvo poznaje i termin "moć pauze", kojem su ga prema navedenom izvoru podučavali članovi moskovskog pozorišta. U govoru, drama i moć se sastoje u tišini koju govornik proizvodi dok se kreće od tačke do tačke. Kada govorimo snažno i samouvjereno kao da poznajemo temu, i vjerujemo u značaj misli i stavova koje iznosimo, publika će također prihvatiti stavove o kojima se govori. Kad govorimo sporije, naš glas zvuči moćno i autoritativno. Tada publika ima priliku da upija svaku riječ i da razmisli o tome o čemu se govori. Na taj način riječi se čine važnijima. Kada govorimo prebrzo glas postaje viši, i često zvuči piskavo i djetinjasto. Zbog toga utjecaj riječi i osobe koja govori može da opadne, jer ih publika u tom slučaju doživljava manje značajnim ili vrijednim.
Većina historijskih izvora tvrdi kako je Staljin jednom riječju mogao ubiti, mučiti, ponovo spasiti i nagraditi. Imao je kontrolu nad životom i smrti, što je u dosta slučajeva zavisilo i od njegovog hira. S obzirom na činjenicu, da su politički govori, često protkani obmanama i nerealnim obećanjima, publika je često izmanipulirana masa. O interakciji s masom u knjizi Sociologija simboličke kulture govori i prof. dr. Hidajet Repovac. „Publika kao socijalna grupa na (određenoj) razini interakcije sa filmom djeluje kao izmanipulirana masa čije su reakcije i emocije potpuno podređene radnji filma i njihov intezitet traje koliko i trajanje same projekcije. Burno reagovanje na uspjehe ili, pak, neuspjehe protagonista filma, dio su spontanog kolektivnog odnosa prema ponuđenim idejama i sistemu vrijednosti.“[2]
U velikoj mjeri je ista interakcija publike sa političkim govorom kao i sa filmom. “Staljin je bio vrlo vješt organizator i manipulator, sposoban očarati i zavarati narod, iznositi uvjerljiva objašnjenja svoje politike, ali je bio slab govornik, bezbojna glasa, koji je često čitao iz pripremljenih tekstova, sa povremenim pauzama i mucanjem, te bez modulacije radi potrebnog naglašavanja određenih dijelova. Na sastancima je često sjedio postrance, govorio malo, ili šutio, pušeći cigaretu ili lulu napunjenu smrdljivim duhanom, ali budan i pažljiv.“ [3]
„Mnogo će đubreta biti bačeno na moj grob, ali sve će to razvejati vjetar historije.“ (Staljin)
Nakon što je izbačen s teologije u pravoslavnom sjemeništu u Tibilisu zbog pridruženja ilegalnoj socijalističkoj organizaciji pod nazivom Mesame Dasi, 1898. godine, počinje praviti svoje prve revolucionarne korake, prvenstveno kao propagandist među željezničarskim radnicima u Tibilisiju. Tokom svoje revolucionarne karijere bio je hapšen i zatvaran nekoliko puta. U zadnjim godinama carske Rusije od 1905. do 1917. Staljin je bio više sljedbenik nego vođa. Uvijek je podržavao boljševičku frakciju unutar stranke. Vođa boljševika Lenjin, u to vrijeme kooptirao ga je u boljševički Centralni komitet. Naredne godine na kratko je bio urednik partijskog lista Pravda, a na Lenjinov poticaj napisao je svoje prvo veliko djeloMarksizam i nacionalno pitanje. Nakon ruske revolucije u februaru 1917. godine Staljin se vratio u Petrograd (Sankt Petersburg) gdje je nastavio uređivati partijski list. Iako bez osobite uloge u pripremi Oktobarske revolucije ušao je u sovjetsku vladu kao komesar za neruske narodnosti, te postao član Politbiroa Komunističke partije 1917. godine.
Godine 1922. postao je generalni sekretar Komunističke partije, a nakon Lenjinove smrti krenuo je u obračun sa političkim rivalima, montirajući suđenja, progonstva, ubistva i do svog 50-og rođendana 1929. učvršćuje se na položaju Lenjinovog nasljednika.
Pred početak II svjetskog rata, 1938. godine potpisao je sporazum sa nacističkom Njemačkom o nenapadanju, ali nakon što je Hitler 1941. izvršio napad na Sovjetski Savez, Staljin uzima titulu generalisimusa, i SSSR se aktivno uključuje u rat, što je imalo za ishod da dijelovi Srednje i Istočne Evrope budu u sastavu Sovjetskog Saveza. Mnogi historičari tvrde da je Staljin prihvatio rat radi širenja komunizma u Evropi. Umro je iznenada 5. marta 1953. godine u Moskvi, a tri godine nakon smrti na 20 partijskom kongresu Hruščov ga posmrtno optužuje za zločine protiv partije i izgradnju kulta ličnosti.
Na kraju, bilo da je riječ o energičnom ili „mirnom“ govoru, određena pravila ne smiju biti zaboravljena. Svaki govor mora se sastojati iz tri dijela:
- Uvod
- Izlaganje –glavni dio
- Zaključak
Zadatak uvoda je da govornik privuče pozornost slušatelja. Svrha izlaganja je da govornik pred slušateljima iznese misao koja mu je predmet govora, i da s njom što jasnije upozna slušatelje. Svrha zaključka je da još jednom podvuče glavnu misao govora, te da se obrati i razumu i osjećaju slušatelja, s namjerom da se utiče na njihovu volju. Zoran Tomić u knjizi Odnosi s javnošću ističe da bi glas zaista bio „oružje“ govornika, on mora primijeniti propise artikulacije, dikcije i modulacije.[4]
I bez obzira „razvejao vjetar đubre s njegovog groba“ ili ne, povijest će Staljina pamtiti kao jednu od najznačajnijih osoba dvadesetog stoljeća.
[1] Overy, Richard, Diktatori, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005, str 57.
[2] Repovac, Hidajet, Sociologija simboličke kulture, FPN, Sarajevo, 2009., str 169.
[3] Overy, Richard, Diktatori, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005, str 10.
[4] Tomić, Zoran, Odnosi s javnošću, Synopsis, Zagreb, 2008., str. 325.
.jpg)
