Žena koja ne loži vatru…

Tokom rata 90-tih u Bosni i Hercegovini je bilo sasvim normalno koristiti knjige, komade namještaja, parket... i u hladnim (što od temperaturnog, što od ljudskog minusa) danima grijati prostoriju koja je jedina bila zaklonjena od snajpera i granata, ili kako se običavalo reći „od njihovog pogleda“.

Februar 1994. godine. Deseta godišnjica Olimpijskih igara u Sarajevu. Emina je izbjeglica iz istočne Bosne u Sarajevu. Sa troje djece i bez muža uselila je u stan nekog srpskog oficira koji je pred izbijanje sukoba u Bosni napustio Sarajevo. Stan je bio prazan. Na prozorima su bile folije s natpisom UNHCR. Namještaj, kućasnki aparati, sanitarije... sve je već odavno otuđeno iz ovog stana. Ono što je ostalo, Emina je morala zvati dom, jer drugog za nju i djecu nije bilo.

„Mogu li se ići igrati ispred zgrade“, uptala je Eminu njena mlađa kćerkica. „Ne možeš, vani je hladno i padaju granate“, odgovorila je Emina. „Ali i ovdje je hladno i isto padaju granate“, uporna je bila djevojčica. „Jeste, ali teta Almasa je rekla da će nam dati svoj šporet, pa ćemo i mi naložiti vatru i grijati se, a granate nek padaju...“, zastala je i dodala više za sebe: „Samo da se tvoja braća ne odu igrati dalje iz haustora“. „A gdje ćemo naći drva?“ upitala je djevojčica. „Eno, tamo, pogledaj policu s knjigama...Ima da se grijemo i više od deset dana“, odgovorila je Emina.

Almasa je živjela na prvom spratu zgrade i još prošle sedmice je Emini obećala stari „smederevac“, šporet na čvrsto gorivo. Poželjno bukovina i hrastovina, ali u ovim teškim danima, „gutao“ je i Dostojevskog, i Andrića, i okvirove dječijih diploma i kutijice za nakit... (I taj period u Sarajevu je potvrdio mit da se vjerskom literaturom najbolje potpali vatra!)

Amar i Enes su utrčali u hodnjik vičući u glas „mama, mama, zove te teta Almasa u podrum!“.

Podrumi su se nalazili s druge strane zgrade i trebalo je sačekati „da se smrači“ pa da se sigurnije dođe do tih prostorija. Bilo je pet sati poslijepodne. Emina se s djecom spustila stubištem do ispred zgrade. Hitrim korakom pretrčali su dvorištem do ulaza u podrume.

„Evo Emina, meni ne treba. Sačekaj da se još malo smrači, pa prenesi“, kazala joj je Almasa.

„Hvala ti, ovo ti neću...“. Nije uspjela da završi Emina, kada je u dvorište pala granata. Detonacija je razbacala stvari po podrumu, a od prašine se nije vidio izlaz. Emina je kroz dim počela da doziva. „Ajla! Ajla! Amare... Gdje je Enes!?...“

Februar 2014. Istočna Bosna. Trideset godina od Olimpijade u Sarajevu. Emina živi sama u obnovljenoj kući. Kako su pričale komšije i poznanici, već dvadesetu zimu Emina ne loži vatru.

Prije desetak dana u posjeti su joj bile članice udruženja žena s predstavnicima lokalne vlasti. Kako su rekli u izjavi za medije, Emina zaslužuje jednaka prava kao i svi drugi povratnici, da je na lokalnoj vlasti da uradi prilazni put kući, te da će u humanitarnoj akciji koja je pokrenuta biti prikupljena sredstva za kotlovnicu i radijatore za centralno grijanje, kako ova nadasve hrabra žena ne bi više boravila u hladnim (što od temperaturnog što od ljudskog minusa) prostorijama.