Na Trešanici ćuprija

270 hiljada KM budžetskih sredstava Općine Konjic, predviđeno je za izgradnju pješačkog mosta na Trešanici.

Ne razumijem se u mostogradnju, ali sam siguran da izgradnja pješačkog mosta ne košta skoro trećinu miliona, i nisam baš siguran da je u ovom trenutku potreban Konjicu.

„Pa Konjic se pretvara u turističku destinaciju, grad mora biti uređen... plafon“, reći će mostoljubac, aktuelnovlastodupelizac.

Prije bih rekao da je grad „beton“ nego „plafon“, ali dobro, Konjičani su prihvatili, i oblak da se pravi bio bi od betona. Beton je postao motiv u imidžu grada Konjica, i nema potrebe raspravljati ko? i zašto? nego kako taj „betonski imidiž“ uvaliti turistima.

Ne znam, možda stećke koje imamo razasute po cijeloj općini, napraviti ponovo (od betona naravno) i postaviti ih negdje ondje kod ćuprije, da ih svi vide. Ova varijanta je mnogo lakša nego peglati gospođu iz turističke zajednice da organizira rutu po općini, i „proda“ strancima prave čuvare bosanskohercegovačke, konjičke historije.

Pored Kineza koji se zbog visine ne vide dok hodaju po ćupriji, nisam primjetio turiste koji su pohrlili da nam vide višemilionsko betonsko čudo od mosta Staru ćupriju! Ćuprija je simbol Konjica i prelijepa je, ali je i simbol propale turističke investicije i neisplativa je.

Pa ako nismo unovčili ćupriju na Neretvi, kako onda opravdati isplativost pješačkog mosta na Trešanici? Znam, pješačka staza pored Neretve, do stadiona,  rekreacija, bicikli...  (dok nas zapahuje miris deponije s Repovice), ali 270.000 KM za pješački most u vremenu kada fiinansijska situacija u zemlji zahtjeva štednju i ulaganje sredstava u jačanje privrede, je više nego neodgovorno i bezobrazno. 'Ajd da se na tom dijelu Trešanice ne nalaze još dva mosta, pa...

Ko je god čitao budžet Općine Konjic za 2012. vidio je da je pješački most na Trešanici mala maca za stavke u Kapitalnim grantovima od 6,4 milona KM, u kojima su za betoniranja, diljem lijepe naše općine Konjic predviđena višemilionska sredstva.

Neimari su u ljudskoj historiji uvijek zauzimali bitno mjesto, pa i našim konjičkim graditeljima treba skinuti kapu.

Bilo bi samo lijepo da se Konjičani ne osjećaju kao egipatski robovi, dok ih faraon uvjerava da je izgradnja piramide za njihovo dobro!

U kinu jada i čemera

Film u „U zemlji krvi i meda“ stigao i u Konjic. Konjic ima kino, ali kino nema filmove. Ako kino nema filmove, znači da nema program, a ako kino nema program, znači da ne radi. Kako onda Konjic ima kino? Iz budžeta Općine Konjic, godišnje se izdvoji između 100 i 200 hiljada KM za rekonstrukciju Narodnog univerziteta u kojem je smještena kino sala, ali u posljednjih 10-tak godina koliko sam kroz pozorišni angažman prisutan u ovoj ustanovi, nisam primijetio ni da je kupljena igla i konac i zašiveno kino platno.

Subota večer, vodim ljepšu polovinu na film.

Sugerišem joj da se toplo obuče, jer u kinu nema grijanja, i da ne zaboravi napomenuti da u obližnjoj prodavnici kupimo grickalica, jer se kokice i coca-cola ne prodaju u našem kinu. 

„Ah, kako nema grijanja?“, reći će Edhem Bičakčić, „kad sam ja ima 10 godina naložio (u smislu naredio, dao, ne ugrijao) da se u kino sali u Konjicu uvede grijanje“. Riječ je o priči iza kulisa našeg pozorišta, koju pričaju promrzli glumci dok jebu mater (ne)kulturnim (ne)radnicima na vlasti u Konjicu. Navodno se dotični smrz'o u njoj kad je bio u premijerskoj posjeti Konjicu. Kino salu (jednu od većih u BiH) griju dvije plinske boce koje stvaraju ambijent sjedenja u propeleru aviona, ispuštajući blago umirujući, skoro nečujni miris plina! Edheme, ako si sredio donaciju veću od 50 KM, zajebali su te.

 

 (Ulaz u kino u Konjicu)

19h. Film počinje. Šok.

Slika na ukrivo utegnutom platnu je toliko mutna, da sam na trenutak pomislio da su mi potrebne 3D naočale, da bih jasno vidio. Lica glumaca se ne razaznaju. Okrećem se oko sebe, sala puna (više od 300 posjetilaca sigurno), naćulili uši i pokušavaju razumjeti glasove koji dopiru sa starog razglasa. (Nije suvišno spomenuti da se ime glavne glumice nije moglo odrediti u prvih sat vremena. Amna, Asja, Ana… i da je Tarik na pola filma ne upita kako se zove, a ona jasno ne odgovori „Ajla“, tražio bih njeno ime po guglu.)
 

Ali evo nas kod filma… Nisam filmski kritičar, pa ću dati drugačiji osvrt.

Dakle, izborna je godina u BiH, dižu se tenzije u Mostaru oko novih podjela u gradu, ponovo se potencira Srebrenica i izbor načelnika, organizuju se okrugli stolovi na temu genocida, rata, diskriminaciji… Fikret Abdić izlazi iz zatvora, vrše se politička prepucavanja na relaciji Sarajevo – Banja Luka, itd. Onda se pojavi Angelina Jolie sa filmom o sistematskom silovanju Bošnjakinja u ratu u BiH! Budimo realni, nama u Bosni i Hercegovini malo treba da planemo, a ko je god pogledao film planuo je, i probudio ratni nemir u sebi.

Angelina, hvala ti što si napravila svojevrstan dokument o ratnim stradanjima u mojoj zemlji, ali nije vrijem da nam ga u ovom, za nas turbulentnom periodu utrpaš. (Mogla si barem sačekati da lokalni izbori prođu.)

Prvo, ne vjerujem da si ti pisala scenarij, jer da išta znaš o sistematskom silovanju napisala bi scenarij o stradanju indijanskih žena u kolonijalnom osvajanju, ili o ponižavanju muslimanskih žena u ratu u Afganistanu, Iraku, … Ti i Bred ste Amerikanci, znate o čemu pričam. 

Pusti nas Bosance i Hercegovce da sami pričamo o sebi, jer nam je pun kurac stranaca koji nam žele mir i dobro.

Da tvoj film (naručen od novoporedskih svjetskih elita) nema za cilj i sijanje nove klice mržnje među žiteljima ovog dijel Balkana, imao bi oznaku 18 – ne preporučuje se djeci mlađoj od 18 godina (2/3 posjetilaca u kinu to večer bili su osnovci)!

Siguran sam, da su djeca, nakon odgledanog filma, imala nagon na povraćanje, ali nikom od njih nije palo na pamet da uđe u WC kina, u kojeg kao da je pala granata. Vlaga, hrđa, smrad, voda koja kaplje, … u kinu u Konjicu. Da je samo još neko bacio bombu na pola projekcije i zapalio kino platno, imao bih osjećaj da je film u 8D!

(Normalna blagajna i ulaz u kino - Cinema City Sarajevo)

Negdje na putu ka EU (Mikrodrama)

(20 godina nakon nezavisnosti, Bosnu i Hercegovinu  sretne Druga država i otpoče razgovor.)

DRUGA DRŽAVA: Dobro jutro! Da li je put dobar?

BiH: Dobar je, ali nije auto put.

DRUGA DRŽAVA: Kuda si krenula?

BiH: Ka Evropskoj Uniji.

DRUGA DRŽAVA: Kasniš?

BiH: Nisam, Kosovo kasni.

DRUGA DRŽAVA: Čudna si ti zemlja?

BiH: Nezavisna sam već 20 godina.

DRUGA DRŽAVA: To je dobro

BiH: Ma nije sasvim dobro.

DRUGA DRŽAVA: Zašto?

BiH: Stanovništvo mi je nacionalno podijeljeno.

DRUGA DRŽAVA: Ah, to je loše.

BiH: Nije tako loše.

DRUGA DRŽAVA: Šta je u tome dobro?

BiH: Svako za se travu pase.

DRUGA DRŽAVA: Pa to je dobro.

BiH: Ne, ne naročito. Najviše pasu vođe tih nacija.

DRUGA DRŽAVA: A, to je već loše.

BiH: Ne, nije tako loše. Koliko god da popasu, trava s proljećem zazeleni. Ja sam bogata zemlja.

DRUGA DRŽAVA: To je dobro.

BiH: Nije sasvim dobro. Stranci uzimaju moje bogatstvo.

DRUGA DRŽAVA: A, to je već sasvim loše.

BIH: Ne, nije sasvim. Od novca koji dobijem izgrađujem se.

DRUGA DRŽAVA: To je dobro.

BiH: Ne, nije naročito dobro. Infrastrukture skoro da i nemam.

DRUGA DRŽAVA: Uh, uh, uh! Kako je to loše.

BiH: I nije baš tako loše. Bez obzira na infrastrukturu, jednog dana ću biti članica Evropske Unije.

DRUGA DRŽAVA: Pa to je dobro.

BiH: Nije sasvim dobro. Ja ću po čitav dan raditi a Evropska Unija će uživati u plodovima moga rad.

DRUGA DRŽAVA: Ah, to je doista loše.

BiH: Da, vrlo, vrlo loše! Zbogom.

…

(Prema motivima priče "Čudan momak")