(za)GOVORNICI diktatorskih režima: Staljin (III)

Snaga ubjeđivanja zasniva se na sposobnosti dokazivanja, koja je nekada uvjerljivija i od samih dokaza.

„Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt miliona je statistika.“ (Staljin)

Iz istraživanja koje predočava psihologija (Fromm) jedan od glavnih faktora koji povećava snagu diktatora je loša ekonomska situacija zbog koje narod osjeća očaj i podliježe manipulaciji u obećanjima za bolje sutra. Ova tvrdnja odgovor je na pitanje koje se često postavlja kada se govori o diktatorima i njihovim režimima - kako je tim vođama uspjelo da zavedu tolike narodne mase koje ga, bez obzira na nemoralnosti i neljudski odnos, slijede?

21. decembra 1879. godine u Gruziji, u kmetovskoj porodici postolara i seljanke rođena je osoba koja je direktno ili indirektno uzrokovala smrt nekoliko miliona ljudi, nadaren učenik, revolucionar, politički zatvorenik, marksista, doživotni vođa SSSR-a, u historiji zapamćen kao jedan od najvećih diktatora 20. stoljeća, i kada je riječ o tematici ovog teksta, vrlo loš govornik, Josif Visarionovič Džugašvil Staljin. Na vlast je došao kad je zemlja bila u teškoj situaciji, ali je bio dovoljno inteligentan i vješt da manipulira narodom, te dovoljno hrabar ili možda lud da poduzme određene korake. Međutim, govorništvo mu nikada nije bila jača strana.

Među ljubiteljima crnog humora i satire kruži vic o govoru ovog diktatora.

Držao Staljin govor i neko od prisutnih kihne. Staljin bijesno vikne: „Ko je kihnuo?". Svi šute. Staljin naredi da se prvi red strijelja, i strijeljaše prvi red. Nastavi Staljin da govori i ponove neko kihne. „Ko je kihnuo?“, upita Staljin. Opet se niko ne javlja. Staljin naredi da se drugi red strijelja, i strijeljaše drugi red. Nastavi Staljin da govori i opet neko kihnu. „Ko je kihnuo?“, opet viknu Staljin. I ovaj jadnik što je kihnuo uviđajući da će i treći red na strijeljanje, digne ruku, a Staljin reče: „Nazdravlje!"

Autori koji su se pomnije bavili Staljinom tvrde da je volio neslane i djetinjaste šale, kao što je bilo postavljanje trulog povrća na stolice gostiju, koje je često znao tjerati na igru pogađanja vanjske temperature, a ako bi promašili, morali bi popiti čašicu votke, te da je u društvu često bio prost i neodgojen.

Rečenice iz vica karikaturalno opisuju diktatorski režim Staljinove Rusije, ali psiholozi koji su proučavali Staljinovo ponašanje i psihološka stanja, tvrde da je jasno vidljiv jedan element u njegovom karakteru– želja da ljudima pokaže da ima apsolutnu moć i vlast nad njima. Njegov psihološki profil najbolje opisuje njegova izjava „u životu je najslađe odabrati žrtvu, pažljivo pripremiti udarac, čvrsto udariti, a zatim otići u krevet i mirno spavati.“ (Staljin)

 „Vjerujem u samo jednu stvar, moć ljudske volje.“ (Staljin)

Kada je riječ o govorništvu, dostupne činjenice suprotstavljaju se priči o strijeljanju osoba koje su ga prekidale dok je govorio, iz vica u uvodu. „Priča se da je tridesetih godina tražio od članova Moskovskoga državnog kazališta poduku za stil diktatorskoga imidža. Savjetovali su mu važniji stav, da se koristi lulom kao rekvizitom, da govori polako, s dugim stankama koje bude napetost i da se povremeno zajedljivo smješka. Kad bi ipak govorio u javnosti, nije mu se žurilo i katkada bi zastajkivao. Stenogrami pokazuju kako nije bilo zanjihane, suzne gomile negosmijeha ili glasnog smijeha, a povremeno glasnog i dugog pljeskanja. Ljudima je bilo dopušteno da ga prekidaju dok je govorio.“[1] 

Podatak da je tražio poduku pozorišnih radnika za kreiranje vlastitog imidža, dokazuje da je veliku pažnje posvećivao segmentu komunikacije u novijoj teoriji političkog komuniciranja poznatoj kao neverbalna komunikacija. Jedan od mnogobrojnih Staljinovih biografa Anton Antonov Ovsejenko tvrdi da je Staljin zbog svoje visine (163 cm) za fotografisanje birao niže ljude kako bi on ispadao viši (na većini fotografija koje možemo vidjeti, on se zaista čini veoma visok i snažan čovjek). Kult ličnosti kojeg je stvorio olakšavao mu je da bude prikazan kao očinski lik koji puši lulu, voli djecu i ima jednostavan ukus.

Najvažniji element izvanrednog govora jeste energija govorenja, međutim, ne treba isključivati ni Staljinove „tehnike glumca“ jer govorništvo poznaje i termin "moć pauze", kojem su ga prema navedenom izvoru podučavali članovi moskovskog pozorišta. U govoru, drama i moć se sastoje u tišini koju govornik proizvodi dok se kreće od tačke do tačke. Kada govorimo snažno i samouvjereno kao da poznajemo temu, i vjerujemo u značaj misli i stavova koje iznosimo, publika će također prihvatiti stavove o kojima se govori. Kad govorimo sporije, naš glas zvuči moćno i autoritativno. Tada publika ima priliku da upija svaku riječ i da razmisli o tome o čemu se govori. Na taj način riječi se čine važnijima. Kada govorimo prebrzo glas postaje viši, i često zvuči piskavo i djetinjasto. Zbog toga utjecaj riječi i osobe koja govori može da opadne, jer ih publika u tom slučaju doživljava manje značajnim ili vrijednim.

Većina historijskih izvora tvrdi kako je Staljin jednom riječju mogao ubiti, mučiti, ponovo spasiti i nagraditi. Imao je kontrolu nad životom i smrti, što je u dosta slučajeva zavisilo i od njegovog hira. S obzirom na činjenicu, da su politički govori, često protkani obmanama i nerealnim obećanjima, publika je često izmanipulirana masa. O interakciji s masom u knjizi Sociologija simboličke kulture govori i prof. dr. Hidajet Repovac. „Publika kao socijalna grupa na (određenoj) razini interakcije sa filmom djeluje kao izmanipulirana masa čije su reakcije i emocije potpuno podređene radnji filma i njihov intezitet traje koliko i trajanje same projekcije. Burno reagovanje na uspjehe ili, pak, neuspjehe protagonista filma, dio su spontanog kolektivnog odnosa prema ponuđenim idejama i sistemu vrijednosti.“[2]

U velikoj mjeri je ista interakcija publike sa političkim govorom kao i sa filmom. “Staljin je bio vrlo vješt organizator i manipulator, sposoban očarati i zavarati narod, iznositi uvjerljiva objašnjenja svoje politike, ali je bio slab govornik, bezbojna glasa, koji je često čitao iz pripremljenih tekstova, sa povremenim pauzama i mucanjem, te bez modulacije radi potrebnog naglašavanja određenih dijelova. Na sastancima je često sjedio postrance, govorio malo, ili šutio, pušeći cigaretu ili lulu napunjenu smrdljivim duhanom, ali budan i pažljiv.“ [3]

„Mnogo će đubreta biti bačeno na moj grob, ali sve će to razvejati vjetar historije.“ (Staljin)

Nakon što je izbačen s teologije u pravoslavnom sjemeništu u Tibilisu zbog pridruženja ilegalnoj socijalističkoj organizaciji pod nazivom Mesame Dasi, 1898. godine, počinje praviti svoje prve revolucionarne korake, prvenstveno kao propagandist među željezničarskim radnicima u Tibilisiju. Tokom svoje revolucionarne karijere bio je hapšen i zatvaran nekoliko puta. U zadnjim godinama carske Rusije od 1905. do 1917. Staljin je bio više sljedbenik nego vođa. Uvijek je podržavao boljševičku frakciju unutar stranke. Vođa boljševika Lenjin, u to vrijeme kooptirao ga je u boljševički Centralni komitet. Naredne godine na kratko je bio urednik partijskog lista Pravda, a na Lenjinov poticaj napisao je svoje prvo veliko djeloMarksizam i nacionalno pitanje. Nakon ruske revolucije u februaru 1917. godine Staljin se vratio u Petrograd (Sankt Petersburg) gdje je nastavio uređivati partijski list. Iako bez osobite uloge u pripremi Oktobarske revolucije ušao je u sovjetsku vladu kao komesar za neruske narodnosti, te postao član Politbiroa Komunističke partije 1917. godine.

Godine 1922. postao je generalni sekretar Komunističke partije, a nakon Lenjinove smrti krenuo je u obračun sa političkim rivalima, montirajući suđenja, progonstva, ubistva i do svog 50-og rođendana 1929. učvršćuje se na položaju Lenjinovog nasljednika.

Pred početak II svjetskog rata, 1938. godine potpisao je sporazum sa nacističkom Njemačkom o nenapadanju, ali nakon što je Hitler 1941. izvršio napad na Sovjetski Savez, Staljin uzima titulu generalisimusa, i SSSR se aktivno uključuje u rat, što je imalo za ishod da dijelovi Srednje i Istočne Evrope budu u sastavu Sovjetskog Saveza. Mnogi historičari tvrde da je Staljin prihvatio rat radi širenja komunizma u Evropi. Umro je iznenada 5. marta 1953. godine u Moskvi, a tri godine nakon smrti na 20 partijskom kongresu Hruščov ga posmrtno optužuje za zločine protiv partije i izgradnju kulta ličnosti.

Na kraju, bilo da je riječ o energičnom ili „mirnom“ govoru, određena pravila ne smiju biti zaboravljena. Svaki govor mora se sastojati iz tri dijela:

1. Uvod
2. Izlaganje –glavni dio
3. Zaključak

Zadatak uvoda je da govornik privuče pozornost slušatelja. Svrha izlaganja je da govornik pred slušateljima iznese misao koja mu je predmet govora, i da s njom što jasnije upozna slušatelje. Svrha zaključka je da još jednom podvuče glavnu misao govora, te da se obrati i razumu i osjećaju slušatelja, s namjerom da se utiče na njihovu volju. Zoran Tomić u knjizi Odnosi s javnošću ističe da bi glas zaista bio „oružje“ govornika, on mora primijeniti propise artikulacije, dikcije i modulacije.[4]

I bez obzira „razvejao vjetar đubre s njegovog groba“ ili ne,  povijest će Staljina pamtiti kao jednu od najznačajnijih osoba dvadesetog stoljeća.

---

[1] Overy, Richard, Diktatori, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005, str 57.

[2] Repovac, Hidajet, Sociologija simboličke kulture, FPN, Sarajevo, 2009., str 169.

[3] Overy, Richard, Diktatori, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005, str 10.

[4] Tomić, Zoran, Odnosi s javnošću, Synopsis, Zagreb, 2008., str. 325.

(za)GOVORNICI diktatorskih režima: Adolf Hitler (II)

Glasan, samouvjeren govor je moćan i u stanju da pokrene ljude.

„Sudbine naroda može da preokrene samo oluja strasti. Strast, međutim, može da pobudi samo onaj, koji je u sebi nosi.“ A.Hitler

Rođen na granici Austrije i Njemačke, 20. aprila 1889., odgajan u vojnom duhu od oca carinskog činovnika Aloisa i njegove žene Klare, vođa „Nacional-socijalističke njemačke radničke partije“, s prve polovine 20. stoljeća, sljedbenik ideologije čista krv i čista rasa, jedan od glavnih aktera II svjetskog rata, nesuđeni slikar, i jedan od najvećih govornika 20. stoljeća, tvrdio je da se političke strasti mogu potaknuti samo „vatrom riječi bačenih u mase“.

Hitleru je na neki način uspjelo javne nastupe pretvoriti u bombastično i trijumfalno govorništvo, koje će u historiji postati prepoznatljiva odlika ovog stranačkog vođe i diktatora. Govore je isprva pisao sam, ali ih je poslije diktirao, te satima uvježbavao, pazeći na koreografiju.

Richard Overy u knjizi „Diktatori: Hitlerova Njemačka i Staljinova Rusija“, piše o govoru napisanom za desetu obljetnicu Hitlerove diktature: „Njegova ga je tajnica prvih nekoliko minuta jedva čula dok je u početku govorio polagano i tiho, koračajući gore-dolje po sobi. Završio je vičući u zid, okrenutih leda, ali posve razgovijetno. Ponavljao je govore sve dotle dok nije bio posve siguran da predstava djeluje. Spoznao je vrlo rano moć svojega muklog, hrapavog glasa s jakim austrijskim akcentom; isprva spor i odmjeren, postao bi kreštav, bučan i gnjevan, povremeno, ali nakratko, i histeričan. Smatrao je da se u politici govorom uvijek postiže više nego pisanjem: Moć koja je uvijek pokretala najveće vjerske i političke lavine u povijesti, pisao je u Mein Kampfu, bila je od pamtivijeka moć izgovorene riječi.“ (Overy, Richard, Diktatori, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005, str 17.)

Za nacionalizam se počeo intenzivno zanimati još u srednjoj školi (Realschule) u koju ga 1900. upisuje otac, želeći da Adolf krene njegovim činovničkim stopama, a protivno Adolfovoj želji da postane umjetnik. Nakon završetkaRealschule 1905., Hitler nije nastavio s daljnjim školovanjem, te se posvećuje „boemskom“ životu, čitajući knjige, svirajući klavir, slikajući i sanjajući da će jednom postati veliki umjetnik.

Kasnije je odlaskom u Beč, fasciniran arhitekturom grada, željom za slikanjem i crtanjem, bezuspješno pokušao upisati Akademiju likovnih umjetnosti. Živeći na račun očevih i familijskih dobara, tragajući za identitetom, u Minhenu ga zatiče I svjetski rat.

Hitler je u vojsci bio kurir, iako to u „Mein Kampfu” nije spomenuo, s činom kaplara, a u toku rata odlikovan je Željeznim križom II i I klase. Nakon završetka I svjetskog rata, aktivno se uključuje u politički život, tada već (pod različitim utjecajima i vlastitim uvjerenjima) sa jasno izraženim antisemitskim i nacionalističkim idejama u koje je (u velikoj mjeri) i svojom govorničkom sposobnošću uvjerio Njemce.

„Umio sam da govorim!“ A.Hitler

„Govornik iz gomile pred kojom govori dobija stalnu korekciju svog izlaganja, ukoliko neprekidno na licima svojih slušalaca može da procjenjuje, u kojoj mjeri oni s razumijevanjem mogu da slijede njegove izvode, i da li utisak i dejstvo njegovih riječi vode željenom cilju. On može da čita iz mimike svojih slušalaca, da li, prvo, razumiju šta on govori, drugo, da li mogu da prate cjelinu, i treće, u kojoj mjeri ih je uvjerio u ispravnost iznijetog. Ako vidi prvo da ga ne razumiju, onda će u svom objašnjenju postati tako primitivan i jasan, da i posljednji mora da ga razumije; ako zatim osjeti da ne mogu da ga slijede, onda će tako pažljivo i polako, graditi svoje ideje, dok čak i najslabiji od svih više ne zaostaje, a na kraju će, ukoliko nasluti da možda nisu uvjereni u ispravnost iznijetog, to ponavljati tako često i uvijek na novim primjerima, sam iznositi njihove prigovore, koje osjeti i neizgovorene, i tako ih dugo pobijati i razbijati, dok konačno i posljednja grupa opozicije već držanjem i mimikom ne pokaže kapitulaciju pred njegovim dokazivanjem.“ (Hitler, Adolf, Mein Kampf, Tema, Beograd, 2006, str. 308.)

U samo tri rečenice, Adolf Hitler opisuje karakteristike dobrog govornika, koje se svode na činjenicu da samo dobarslušalac može biti i dobar govornik.

Svakog mjeseca, kasnije svakih četrnaest dana „pokret“ (Njemačka radnička stranka, kojoj nakon što postaje njen vođa mijenja ime u Njemačka nacional-socijalistička radnička stranka, znanu i kao Nacistička stranka) kojem je Adolf pristupio 1919. godine, i koji je okupljao mlade njemačke intelektualce, nastojao je da održi „skupštinu“. Da bi se skup proširio i dobio nove članove, štampane su ili pisane rukom, i dijeljene pozivnice, koje je u više navrata dijelio i sam Adolf.

Prilikom održavanja tih skupova, Adolf Hitler bi svaki put brojao koliko ljudi je ušlo u prostoriju gdje se održavao sastanak, gdje su sjedali, i koliko njih je izašlo u toku izlaganja. Pratio je izraze lica kada bi se govorilo na određenu temu. Upijao je reakcije ljudi, i govorio im ono što žele da čuju. Kako navodi u svojoj knjizi, „broj slušalaca je polako rastao sa jedanaest na trinaest, pa na sedamnaest, dvadeset tri, trideset četiri slušaoca...“ Nakon izvjesnog perioda, prostorija u kojoj su se održavali sastanci je postala premala pa je „skupština“ preseljena u salu koja prima sto trideset osoba. I na skupštini na kojoj je Adolf Hitler  prvi put trebao govoriti javno dolazi do izražaja njegova moć zapažanja – „u sedam sati je bilo prisutno sto jedanaest osoba i skupština je otvorena.“(A.Hitler)

Bilo mu je dozvoljeno da govori dvadeset minuta. Ali, njegov prvi javni govor je trajao 30 minuta. Ljudi u sali su bili oduševljeni, naelektrisani, uzbuđeni, osjećali su se poletno... „Govorio sam trideset minuta i ono što sam ranije, ne znajući ni na koji način, jednostavno intimno osjetio, sad se dokazalo u stvarnosti: umio sam da govorim! (Hitler, Adolf, Mein Kampf, Tema, Beograd, 2006, str. 239.)

Kasnije su uslijedili veći sastanci, u većim salama, na kojima je govorio i više od sat vremena, a broj posjetilaca se peo sa 135, preko 150, do više od 250... U jednom periodu se više nije moglo ni izbrojati - pretpostavljalo se.

Nakon neuspjelog puča u Berlinu 1923. godine, kada je nacistički pokret namjeravao zbaciti s vlasti tadašnju Bavarsku vladu, Hitler biva uhićen i osuđen na kaznu od pet godina zatvora. U zatvoru piše (diktira) „Mein Kampf“ (Moja borba), knjigu koja je svojevrstan dokument o njegovom postojanju i djelovanju. Kao i u I svjetskom ratu, izbjegavši mnoge nesreće, Hitler se i ovaj put izvukao i amnestijom, 1924. godine, biva pušten na slobodu.

Nakon izlaska iz zatvora započinje sa jačanjem Nacističke stranke.

„Brilijantan govornik uvijek će moći bolje da piše nego brilijantan pisac da govori.“ A. Hitler

Na izborima u martu 1933., nacisti su dobili 44% glasova. U samo nekoliko mjeseci nakon imenovanja za kancelara, Hitler je zadobio apsolutnu vlast. U augustu 1934. umire predsjednik Paul von Hindenburg, i umjesto raspisivanja izbora za novog predsjednika, Hitlerov kabinet je izglasao zakon o spajanju uloge kancelara i predsjednika, te Hitler tada počinje obnašati tri funkcije: predsjednika nacističke stranke, kancelara, i predsjednika države.

Svoje protivnike, kritičare, kao i ostale nepodobnike Hitler je držao na oku kroz tajnu policiju Gestapo, te kroz elitne paravojne jedinice SA i SS koje su vršile teror nad svim koji su se suprotstavljali novom poretku.

Nakon preuzimanja poluga vlasti, Hitler još više počinje posvećivati pažnju svojim nastupima, osmišljavajući i režirajući paradiranja glavnim ulicama, mitinge i okupljanja masa, kojima bi govorio i pripremao ih za svoje velike ciljeve. Na mnogim fotografijama, na kojima se Hitler obraća ljudima, može se primijetiti da je vodio računa o načinu odijevanja. Prema Heinrichu Hoffmannu, njegovu fotografu, kojemu nije nikada bilo dopušteno snimiti Hitlera s naočalama ili u kupaćim gaćicama, Hitler se "strašno bojao da ne ispadne smiješan". U samim počecima javnih nastupa, prakticirao je oblačiti crno, boju koja oslikava strahopoštovanje, dominaciju. (Tek kasnije, kombinirajući crnu, crvenu i bijelu boju, sa simbolom kukastog križa stvara prepoznatljiv znak nacističke Njemačke.) Na kasnije nastalim fotografijama, često je bio militaristički obučen.

Vodio je računa da prilikom svog govora ne zaklanja svoje tijelo iza previsokih govornica, ili prevelikih stolova.

„Često se špekuliralo, nije li posjedovao nekakav rijetki, teško razumljiv psihološki ili fizički element koji je očaravao i oduševljavao ljude u njegovoj neposrednoj fizičkoj blizini i mase kojima je počeo držati vatrene govore početkom dvadesetih godina.“ (Overy, Richard, Diktatori, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005, str 12.)

Izbjegavao je da čita napisane govore, nastojao da djeluje sigurno, osim u slučaju da se radilo o određenim aktima, ili navodima koji nisu smjeli biti drugačije izgovoreni, tako da je mogao koristiti svoje ruke koje su veoma moćno oružje u neverbalnoj komunikaciji.

Dostupna literatura svjedoči da izbijanjem ratnih sukoba krajem 30-tih godina prošlog stoljeća, Hitlerovi vojni potezi i metode postaju interesantniji teoretičarima i istraživačima, dok komunikacijske vještine bivaju gurnute u drugi plan.

Na kraju…

Zaluđen idejom „proširenja Njemačke teritorije“, Hitler je u historiji ostao kao akter i glavni krivac jednog od najkrvavijih ratova (između 1939. i 1945.)  u historiji čovječanstva. S višemilionskim ljudskim žrtvama, progonima razorenim gradovima, II svjetski rat završava porazom fašizma. Oko Hitlerove smrti i danas se pletu mnoge intrige. Od toga da je izvršio samoubistvo nakon što je Crvena armija ušla u Berlin 30. aprila 1945., do toga da je Hitler pobjegao privatnim avionom neposredno prije ulaska saveznika u Berlin, da uopšte nije bio u Berlinu tokom napada, da je živ odveden u Rusiju...

Skoro 70 godina od završetka II svjetskog rata, Adolf Hitler je i dalje jedna od najintrigantnijih ličnosti novije historije i zasigurno će još dugo biti predmet različitih istraživanja. Današnji svjetski sukobi dokazuju da će uvijk postojati oni koji će kopirati Hitlera koristeći neke njegove ratne i propagandne metode, ali kada je riječ o govorništvu, svi pokušaji su samo blijeda kopija.

(za)GOVORNICI diktatorskih režima: Fidel Castro (I)

Politički govornik mora biti karakteran čovjek kojeg će svi rado slušati, tema govora mora biti razrađena, te je neophodno procijeniti koliko dugo govoriti. Svaki politički govor je važan, ozbiljan i ima svoju svrhu.

Počeci

Jedan od poznatijih govornika 20. stoljeća svakako je Fidel Castro, kubanski politički lider i državnik. Rođen je 13. augusta 1926. u mjestu Mayarí na obiteljskoj plantaži šećerne trske u blizini mjesta Biran u provinciji Oriente. Castro je pohađao dvije jezuitske škole - Lasalle i Dolores, obje u Santiagu, a 1942. upisuje se u jezuitsku školu Belen u Havani i uspješno je završava 1945. godine.

Na govorništvo je još od školskih dana gledao kao na rat riječima, te se u Belenu upisuje u debatni klub. Uvijek je volio govoriti i uvjeravati ljude u svoje gledište. Strastveno je želio pobijediti u raspravi, a tada to nije bilo zbog nekih čvrstih uvjerenja, nego samo zato što je volio pobjeđivati, piše Laycester Coltman u knjizi „Stvarni Fidel Castro“[1].

Kao i mnogi drugi temelji, i temelji govorništva postavljeni su u starom Rimu i Grčkoj, te je i sam Fidel Castro skupljao govore Demostena i Cicerona, i nastojao oponašati ove velike govornike. Međutim, kada su ga jedne prilike pitali gdje je naučio govorničku vještinu, rekao je kako je u školi proučavao slavne govornike poput Demostena, ali da je ustanovio da su neprirodni i neuvjerljivi. „Otkrio sam da je tajna javnih govora u tome da ne smijete držati govor, nego se morate obraćati publici. Najvažniji uvjet, jest da se otvoreno govori vlastito mišljenje. Ljudi uvijek prepoznaju iskrenost.“, izjavio je jedne prilike Castro.

1950. godine doktorirao je pravo u Havani, te se nastojao aktivnije uključiti u politički život Kube. 1952. godine Castro se planirao kandidirati se za mjesto zastupnika u kubanskom parlamentu, ali je general Fulgencio Batista u državnom udaru zbacio vladu i predsjednika Carlosa Prio Socarrasa i otkazao izbore. Nakon odbačene tužbe za kršenje ustava uložene protiv Batiste, Castro je sa istomišljenicima 1953. izvršio neuspješan napad na vojarnu u mjestu Monacada, te biva zatvoren. U zatvoru Castro piše: „Ne možeš zamisliti kako ova samoća ždere energiju… Trudim se stalno nešto raditi, izmišljati vlastite svjetove, stalno o nečemu razmišljam, ali upravo sam zato tako iscrpljen.“ Dvije godine kako i sam napisa žderanja energije u zatvoru, nisu uspjele ugasiti želju za revolucionarnim promjenama koje je u tom periodu temeljio na nacionalizmu, antiimperijalizmu i reformaciji.

Govornik koji osvaja

Castro je bez sumnje posjedovao jedan dar, sposobnost da upravlja kubanskim javnim mnijenjem. „Slušati Castrov tihi, uvjerljiv i ozbiljan glas odjednom je dobilo novo značenje i novu svrhu. Urotnička tajnost bila je dio cijelog dojma. Castro je govorio vrlo tiho… prišao bi vam kao da će vam reći neku tajnu, pa bi se osjećali kao da imate zajedničku tajnu.“[2]

Njegova govornička sposobnost itekako mu je pomogla u periodu nakon izlaska iz zatvora 1955. Četiri godine borbe, Castrovih istomišljenika, predvođenih njegovom energičnom istrajnošću urodile su plodom 1959. kada Castro preuzima vlast na Kubi, a nešto više od mjesec dana iste godine, 16. februara 1959. postaje kubanski premijer.

Tokom boravka u planinama Sierra Maestra, prikupljajući podršku za gerilski rat protiv Batiste, Castro je vodio računa i o segmentima komunikacije kojim se bavi novija teorija i praksa političke komunikacije – neverbalnoj komunikaciji. Smatrao je da njegovi gerilci ne trebaju brijati bradu, jer vojska s bradama izgleda egzotičnije i privlačnije za medije. I danas, duga brada je jedno od prepoznatljivih obilježja ovog višedecenijskog državnika. Također, njegov prepoznatljivi stil odijevanja vodi od prvih dana pravljenja pokreta. „Trideset sedam godina nije odjenuo civilnu odjeću. Spavao je u pidžami, kupao se u kupaćim gaćama, ali u svim drugim prigodama uvijek je nosio maslinastozelenu vojnu odoru, bilo običnu pamučnu odoru zakopčanu do grla, bilo svečaniju odoru s košuljom i kravatom.“[3]

Nakon dolaska Castra na vlast, Kuba postaje prva marksistička država u Latinskoj Americi. Nacionalizacijom rafinerije nafte, šećerne i pogone za proizvodnju električne energije 1960. postao je još više omraženiji u SAD-u, koje su  svojevremeno podržavale Batistu. Neslaganje je rezultiralo uvođenjem ekonomskog embarga prema Kubi od strane SAD-a, te neuspjelom invazijom (1961.) na Zaljev svinja kao pokušaj svrgavanja Castra s vlasti.

Castro je kao državnik nedvojbeno bio na meti CIA-e, ali i kao govornik, jer postoje svjedočenja da su neke zapadnjačke ambasade u Havani imale običaj slati svoje osoblje među gomilu koja sluša Castrove govore, kako bi ocijenili reakciju javnosti. Neupitno je da politički govornik mora biti karakteran čovjek kojeg će svi rado slušati, tema govora mora biti razrađena, te je neophodno procijeniti koliko dugo govoriti. Savršeno je znao  da je svaki politički govor važan, ozbiljan i da ima svoju svrhu.

Teatralnost i televizija

Paradiranje sa zapaljenim bakljama, mahanje pesnicama, militaristički stil odijevanja, energično govorništvo koje izluđuje masu, i teatarski režirani nastupi  bez sumnje su podsjećali na neslavnog diktatora s druge strane Atlantika, Adolfa Hitlera (o kojem će biti riječ u narednom tekstu na istu temu), međutim jedan je momenat ostao zapamćen iz Castrovih briljantnih javnih nastupa. Jedne prilike dok je govorio, puštene su bijele golubice kao znak mira, a jedna mu je sletjela na rame. To je gotovo sigurno bilo unaprijed dogovoreno, ali je uvjerilo mnoge Kubance da je Castro uistinu u milosti Boga, svetaca ili afro-karipskih duhova.

Uticaj medija na javno mnijenje postalo je jače pojavom televizije.

Castro je savršeno znao iskoristiti prednosti televizije, te je koristio svaku priliku obratiti se javno. O tome govori i Leycester Coltman u knjizi „Stvarni Fidel Castro“: „Gotovo je svaki dan bio na televiziji – bez obzira je li bilo u pitanju otvaranje novog rekreacijskog centra ili posjeta zadruzi ili bolnici, koristi je svaku prigodu da se obrati publici. Neki su kritičari smatrali da je ideologiju i vladavinu zamijenio pretjeran kult ličnosti. Ipak, to je imalo svoju svrhu. U više je prilika govorio duže od sat vremena o dostavi krompira, pri čemu je objašnjavao zašto vlada nestašica, opisivao što se radi da se poveća proizvodnja, davao detaljne statistike o sađenju u različitim pokrajinama, razglabao o prednostima raznih sorta krompira, analizirao kako vrijeme utiče na rast, i tako dalje. Govori nisu mogli pomoći potrošačima koji nisu imali krompir, ali barem su znali da je Castro svjestan situacije i da radi što može kako bi je popravio. Slično tome, kada je otvarao nove disko-klubove i sportske centre, te nedugačko govorio o njima, Castro je pokazivao da savršeno dobro zna za dosadu i nervozu mnogih mladih ljudi.“

(Postavljaju se pitanja, koji politički lider u Bosni i Hercegovini prvo, govori o problemima čovjeka, seljaka, radnika, uzgoju krompira, obradi drveta, farmama koza i sl. i drugo, koji lider bi prihvatio poziv da otvori disko-klub?)

Fidel Castro je bio na vlasti od 1959., prvo kao premijer, od 1976. kao predsjednik.

Jedne prilike dijelio je govornicu s Nelsonom Mandelom. Mandelin govor je zajedno s prevodom trajao četrdesetak minuta, i u tom vremenu gomila koja je slušala postala je nezainteresovana, razgovarajući međusobno, čak i glasno se pitajući do kada će taj starac govoriti. Nakon njega Castro je govorio duže od tri sata, te naišao na oduševljenje prisutnih koji su pažljivo slušali, reagirajući na njegove šale i šuteći kad bi bio ozbiljan.

Dotičući se humora u govorništvu parafrazirat ću Kvintilijana: „Za razvijanje humora ne postoje nikakve naročite vježbe ni učitelji. U govorništvu, fina šala je rijetka pojava, jer nema utvrđenih pravila kojih bi se govornici držali, nego svoje šale prilagođavaju šalama mase.“ Ovo potvrđuje tezu da je Castro pored stečenog nedvojbeno posjedovao i urođeni talenat za govorništvo.

„Povijest će me odriješiti“

Castra je 2008. na mjestu šefa države, šef vlade, sekretara Komunističke partije Kube, te vrhovnog zapovjednika Kubanskih oružanih snaga zamijenio brat Raul. Danas je Fidel Castro 86-godišnji boležljivi starac sa prorijeđenom sijedom bradom, pjegavom kožom, a njegove geste u rijetkom pojavljivanju u medijima otkrivaju umornog i istrošenog (što je normalno za tu životnu dob) čovjeka koji je vjerovao da će ga “povijest odriješiti” (naziv Castrovog najpoznatijeg govora održanog u sudnici za vrijeme njegovog suđenja), a sudeći prema onome što joj je uradio i rekao, da ga povijest neće ni zaboraviti.

---

[1] Coltman, Leycester, Stvarni Fidel Castro, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005

[2] Coltman, Leycester, Stvarni Fidel Castro, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005, str. 83.

[3] Coltman, Leycester, Stvarni Fidel Castro, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005, str. 354.

Aspekti političkog (izbornog) marketinga u BiH

Smisao marketinga u političkoj praksi je zapravo da se što bolje, posebno u vrijeme izbora „proda“ neki kandidat ili politička opcija reprezentovana u političkoj partiji. [1]

Historija pokazuje da su se prve modernije izborne kampanje pojavile u Sjedinjenim Američkim Državama u 18. stoljeću, a zatim i u Evropi. Kampanju pokreće politička stranka ili kandidat. Cilj svake kampanje je pridobiti potporu javnosti, glasača, tj. određenog broja glasova. Izborna kampanja s toga podrazumijeva period političke aktivnosti, neposredno prije glasanja. Osnovna karakteristika izbornog marketinga je vremensko određenje. On prati izborni proces, kampanju kandidata ili stranke. [2]

U aktere političke komunikacije Brian McNair ubraja političke organizacije (političke stranke, javne organizacije, skupine za pritisak, terorističke organizacije i vlade i dr.), medije i građane. Dakle, trojstvo izborne kampanje čine politički subjekt, mediji i građani. Sve ono što politički subjekt (politička stranka, kandidat) kreira, mediji prenose glasačima koji su (najčešće) samo posmatrač izborne utrke.

Prema „Leksikonu stranih reči i izraza“ Milana Vujaklije, riječ akter ima sljedeće značenje: Akter (fr. acteur, lat. actor vršilac, izvršilac) glumac; učesnik u nekoj radnji ili u nekom događaju.

Sinergično komuniciranje je najbolji način komunikacije u izbornoj kampanji. Kombiniranjem više elemenata, utiče se na sinestezijalnu percepciju glasača. Glasač u izbornoj kampanji ne razmišlja mnogo, koristi svoja čula, vidi plakat, pa odluči glasati za „njega“, čuje radio džingl, pa odluči glasati za ono što je čuo, rukuje se s kandidatom, pa njemu da svoj glas, bude pozvan na večeru, pa okusi „stranku“ i podrži je na izborima, u zraku mu miriše promjena, pa glasa za „promjenu“. Sinergija je svuda u prirodi. Ako dvije biljke posadimo jednu do druge, njihovo korijenje će se ispreplitati i poboljšati kvalitet zemlje, te će tako obje biljke uspješnije rasti, nego da su posađene razdvojeno.

Komunicirati sinergički znači otvarati i duh i tijelo, znači postići neophodnu izražajnost.

Posmatrajući čovjeka kao ključnu figuru komunikacije, nezaobilazno je spomenuti Džordža Orvela i „1984.“ u kojoj napisa da ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost, ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost davne 1949. Danas u 21. Stoljeću, i u kontekstu izbornog marketinga, možemo reći da ko kontroliše medije kontroliše politiku, ko kontroliše politiku kontroliše novac, ko kontroliše novac, kontroliše građane.

Vodeći se ovom tvrdnjom, o kontroli medija, politike, novca i građana, s pretpostavkom da činjenično poznajemo bosanskohercegovačke političke, medijske, ekonomske prilike, postavlja se pitanje, da li izborni marketing kao kategorija blijedi?

U teoriji, izborni marketing je jedan od najvažnijih segmenata političkog komuniciranja. Međutim, ne dotičući se mnogo akademski prihvaćenih teorija, nego se oslanjajući na iskustveno (kroz izborne procese u BiH) doživljeno, može se pojednostaviti i reći da izborna kampanja liči na cirkus, a čijem klaunu se narod najviše nasmije, pobjednik je.

Iskoristit ću primjer objašnjavanja pojma marketing kroz situaciju „vidiš lijepu djevojku na tulumu“ (izvor nepoznat autoru) i dopuniti ga stavkom „izborni marketing“.

1. Vidiš lijepu djevojku na tulumu. Priđeš joj, i kažeš “Ja sam fantastičan u krevetu” - Direktni marketing.

2. Vidiš lijepu djevojku na tulumu. Zamoliš prijatelja da ode do nje, i da joj kaže: “Moj prijatelj je fantastičan u krevetu“ - Oglašavanje.

3. Vidiš lijepu djevojku na tulumu. Saznaš njen broj telefona, pa je zoveš sutradan, i kažeš: “Ja sam fantastičan u krevetu” - Telemarketing.

4. Vidiš lijepu djevojku na tulumu. Ona ti priđe i kaže: “Čujem da si fantastičan u krevetu” - Prepoznavanje brenda.

5. Vidiš lijepu djevojku na tulumu. Priđeš joj, i uvjeriš ju da ide kući sa tvojim prijateljem - Predstavništvo.

6. Vidiš lijepu djevojku na tulumu. Saznaš da li je registrovana u centralni birački spisak, priđeš joj i kažeš „Ja sam kandidat na izborima“ - Izborni marketing.

U izbornom procesu, stranke i kandidati učinit će sve da budu dio vlasti, jer prema Weberovom tumačenju, u sferi političkih stranaka je moć. Pojmovi vlast i moć, uvijek idu zajedno. Vlast je jednako moć, i moć je jednako vlast. S toga tokom izborne kampanje sve drugo postaje manje važno, a u prvi plan se stavlja „ja sam kandidat na listi“.

U svakom slučaju još dugo će postojati prevara da politika i političari postoje radi dobrobiti građana. Činjenica je da je politika biznis, i da je u njenoj sferi interes. Povremeno glasanje daje ljudima iluziju slobode i mogućnosti izbora.

Činjenično stanje je da je kultura dijaloga nedovoljno razvijena kod političkih lidera u Bosni i Hercegovini. S toga je komuniciranje (neverbalno ili verbalno) manifest onoga što ti lideri doista jesu. Postavlja se pitanje – kakvi su ljudi koji vode i imaju moć?

Političke stranke koje su duži period na vlasti, gomilaju moć, što u demokratskom sistemu predstavlja lažni pluralizam, jer elita skoncentrisana u vladajući aparat postaje samoupravna. Svi pokušaji promjene iste bez strategije i taktike, postaju borba s vjetrenjačama.

Vlast izjednačena s moći, i moć izjednačena s vlašću, znači da, ko ima moć da pobijedi na izborima, steći će i moć koju mu donosi vlast. Ko ima vlast, ima i moć koja se tokom izborne kampanje poveća ili umanji (u zavisnosti od vrijednosti kampanje).

Bosna i Hercegovina u postdejtonskom periodu svoj naučno-istraživački opus svela je pod bošnjački, hrvatski i srpski naučni milje, te s toga su evidentne tri istine, tumačenja, historije, itd., odnosno četiri, ako uzmemo u obzir i međunarodnu zajednicu koja je prisutna sa svojim stavom. Politički marketing u Bosni i Hercegovini osjetljiva je tema, kao što je i vjera, ili bilo koja druga tema koja ima dodirnih tačaka s nacijom. Javnost je podijeljena. Najjasniji politički marketing je kod srpskog političkog korpusa. Neupitna je činjenice da Republika Srpska gravitira ka Beogradu, i da se kreiranje javnog mnijenja kreće u tom pravcu. Politička komunikacija Hrvata, svedena je na težnju za Hercegovinom (bez „i“ i „Bosna“). Bošnjaci su u svoj politički marketing „uveli termin“ nafaka. Što bi značilo, pusti neka se sve samo od sebe događa.

Na kraju (bez obzira poznavaju li akteri političke komunikacije teoriju i praksu izbornog marketing), skoro 20 godina nakon rata jasno je da samo nacionalna retorika pobjeđuje na izborima u Bosni i Hercegovini i pobjeđivati će sve dok zvanična evropska ili američka ili neka treća (zakulisna) retorika ne odluči drugačije.

---

[1] Tucaković, Šemso, Propagandno komuniciranje, Studentska štamparija Univerziteta Sarajevo, Sarajevo, 1999, str. 22.

[2] Tomić, Zoran, Spahić, Besim i Granić, Ivica, Strategija izbornih kampanja, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2008, str. 42.