(Tekstom nemam namjeru uvrijediti akademske, savjesne, kritične i društveno odgovorne birače koji u većini slučajeva uopće ne glasaju. Namjera je da se velika većina glasača koja odlučuje o izbornom pobjedniku nađe uvrijeđena, prišivajući mi pri tome kao muslimanu antibošnjaštvo i vrijeđanje življa jedine nam Bosne i Hercegovine, s pretpostavkom da Srbi i Hrvati koji ovo čitaju nakon „jedine nam Bosne i Herc…“ već odustanu od čitanja.)
„Podrazumijeva se da birači nakon izbora prestaju brinuti se i razmišljati za idućih četiri ili pet godina. Kompetenciju i odgovornost preuzimaju izabrani predstavnici. To je blagodat, i najveća opasnost suvremene demokracije.“ (Weber, Max, Vlast i politika, Jesenski i Turk i Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1999, str.10.)
JA, BIRAČ BOŠNJAK
(Sve se događa na biračkom mjestu, u kabini za glasanje, pred sam čin „opaljivanja“ iksa. Birač pažljivo napreže svoj mozak i razmišlja o izboru kandidata, vodeći pri tome računa da mu iz glave ne pobjegnu posljednji kadrovi prošle epizoda „Sulejmana veličanstvenog“. Glasati ili praviti nevažeći, pitanje je sad.)
Birač („razmišlja“, što u sebi, što naglas): Vidi Avde na listi!? E za koji kurac se on kandidovo!? Ta će on... Što malo ne pojednostave ovo glasanje, hiljadu nakvih imena... sto kolona... ne bi se ovdje snašo... Mala! (vikne iz kabine) Đe Haris!? Kako nema Harisa!? Ne valja mi moj listić. Daj drugi!. Jebo izbore kad nemoš izabrat kog oš. Čuj lokalni izbori... eee da si ti moja, ne bi na guzicu mogla sjes. Da vidimo, da vidimo... ako nema... onda... aha... vidi komunjara i liste... i govana... Mala! (ponovo vikne) Što će na mom listiću Dodik!? Kako tako treba? Pa rekoh li ja malopre da u mene moj listić ne valja... pa neću za vlaha glasat!? Što ste ga ikako napisali? Jebo vam Dodik mater, a vi njemu... Uh, evo stojanke majke knežopoljke... e neću za vas kad nikad marke ne bi imo, a ne vaših sto... jebo vas ćaća škutorski. (Pjevuši) Oje oje oje... za vas neću, drugi put... (vikne) Kraj liste, mala, pa đe još ovdje ikoga!? Aaa pa ko ovo sastavlja vako?
(Vakat je, odlučiti se mora. Koncetriše se. Mršti čelo. Stišće usne.) Na kojoj no listi bi Avdo...? Aha...Evo Avdo iks na te, pa valjda ste ti i ti tvoji nakon 20 godina došli pameti...?
(Ubacuje listić u glasačku kutiju i napušta biračko mjesto.)
JA BIRAČ HRVAT
(Sve se događa na biračkom mjestu, u kabini za glasanje, pred sam čin „opaljivanja“ iksa. Birač pažljivo napreže svoj mozak i razmišlja o izboru kandidata, vodeći pri tome računa da mu iz glave ne pobjegnu posljednje riječi fratra s nedjeljne mise.)
Birač („razmišlja“, što u sebi što naglas): Kažeš fratre za naše... Koji li su naši, rog te prčio!? Nemoj za mesare... dobro, njih nećemo... nemoj za ove... neću ni njih... nemoj za... Vidi Mare kod njih!? Kojem li si od njih dala, da te ode metne... Mare, Mare... dao bi i ja tebi... ali iks ćemo staviti na... uh krv ti isusovu, šta je ovo!? (Vikne) Mala koji su naši ovi s brojem ili bez njeg? Kako ne znaš, pa jesi li bila na misi? More li se ovo doć sutra i zaokružit? (vikne ponovo) Mala, mogu li ja doć sutra i...? Kako ne može? Pa šta su rekli jutros...? Naši... kažeš naši... rog te... broj ili bez broja? Čekaj, čekaj... Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime... Riječ gospodnja... Blagoslovio vas svemogući Bog, Otac i Sin i... Idite u miru... a idi ti fratre u... da ne kažem gdje. (Vrijeme je, odlučiti se mora. Koncetriše se. Mršti čelo. Stišće usne.) Evo iks za ove bez broja pa valjda su nakon 20 godina došli pameti...?
(S vrata.) Mala, ako ovi bez broja ne budu naši, slobodno ti meni prepravi!
(Ubacuje listić u glasačku kutiju i napušta biračko mjesto.)
JA BIRAČ SRBIN
(Sve se događa na biračkom mjestu, u kabini za glasanje, pred sam čin „opaljivanja“ iksa. Birač pažljivo napreže svoj mozak i razmišlja o izboru kandidata, vodeći pri tome računa da mu iz glave ne pobjegnu granice Republike Srpske o kojima sinoć pričalo na dnevniku.)
Birač (vikne): Mala, daj te listove, danas ćemo dobit državu! Kako ko? Sine moj, pa u šta ti sprca svojih dvajes godina... Zar ne vidiš da nam svaki dan hoće da otmu što je naše!? Ko hoće da otme!? Kako, ko hoće da otme? Oni, ispod crvene crte... sve sam ja sinoć na televiziji vidio...E neš, nije moj deda meni uzalud govorio... (pauza) balije su to sine... daj taj list. (Iz glasačke kabine, vikne) Šta je ovo, samo jedna opština!? Daj mi list da izaberem načelnike opština odozdo od Trebinja do gore... do... skroz! Pa jesam li ja Srbin i ode i u Višegradu i Palama i... zajebajete se ko Srbija s Kosovom. Daj im malo, pa dobiše državu! Glasaj za jednog načelnika, pa neš ni jednog! E neće moći! Ili ću glasati za sve opštine ili neću ni... Hoću da podržim našeg čojeka i ode i... Jebo te zakon! Reče li ja malopre šta nam rade... Šuti ti Milane, sigurno si njihov špijun danas čim mi govoriš da šutim... Generali nam se okreću u... po sudovima... bjelosvjetskim... (Smiruje se. Vrijeme je, odlučiti se mora. Koncetriše se. Mršti čelo. Stišće usne. Nakon „razmišljanja“ u sebi kaže naglas.) Evo iks generale i to podebljan tri puta... a valjda su ovi tvoji nakon 20 godina došli pameti...?
(Ubacuje listić u glasačku kutiju i odlazi s biračkog mjesta.)
Na kraju...
Prema Habermasu političko djelovanje usredotočeno je na moć, vladanje nad ljudima, a ne na jednakost, solidarnost i međusobno razumijevanje. Osobe koje se kandidiraju na izborima često iz ovih razloga ulaze u politiku.
Poštovani glasači („odlučivači“), hvala vam što ste me podsjetili na djetinjstvo. Divno je bilo imati pet godina 1992., isto kao što je divno imati 25 godina 2012. u jedinoj nam Bosni i Hercegovini.
(Svaka povezanost nacionalizma i birača opisanih u tekstu je namjerna.)
No comments:
Post a Comment