(za)GOVORNICI diktatorskih režima: Adolf Hitler (II)

Glasan, samouvjeren govor je moćan i u stanju da pokrene ljude.

„Sudbine naroda može da preokrene samo oluja strasti. Strast, međutim, može da pobudi samo onaj, koji je u sebi nosi.“ A.Hitler

Rođen na granici Austrije i Njemačke, 20. aprila 1889., odgajan u vojnom duhu od oca carinskog činovnika Aloisa i njegove žene Klare, vođa „Nacional-socijalističke njemačke radničke partije“, s prve polovine 20. stoljeća, sljedbenik ideologije čista krv i čista rasa, jedan od glavnih aktera II svjetskog rata, nesuđeni slikar, i jedan od najvećih govornika 20. stoljeća, tvrdio je da se političke strasti mogu potaknuti samo „vatrom riječi bačenih u mase“.

Hitleru je na neki način uspjelo javne nastupe pretvoriti u bombastično i trijumfalno govorništvo, koje će u historiji postati prepoznatljiva odlika ovog stranačkog vođe i diktatora. Govore je isprva pisao sam, ali ih je poslije diktirao, te satima uvježbavao, pazeći na koreografiju.

Richard Overy u knjizi „Diktatori: Hitlerova Njemačka i Staljinova Rusija“, piše o govoru napisanom za desetu obljetnicu Hitlerove diktature: „Njegova ga je tajnica prvih nekoliko minuta jedva čula dok je u početku govorio polagano i tiho, koračajući gore-dolje po sobi. Završio je vičući u zid, okrenutih leda, ali posve razgovijetno. Ponavljao je govore sve dotle dok nije bio posve siguran da predstava djeluje. Spoznao je vrlo rano moć svojega muklog, hrapavog glasa s jakim austrijskim akcentom; isprva spor i odmjeren, postao bi kreštav, bučan i gnjevan, povremeno, ali nakratko, i histeričan. Smatrao je da se u politici govorom uvijek postiže više nego pisanjem: Moć koja je uvijek pokretala najveće vjerske i političke lavine u povijesti, pisao je u Mein Kampfu, bila je od pamtivijeka moć izgovorene riječi.“ (Overy, Richard, Diktatori, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005, str 17.)

Za nacionalizam se počeo intenzivno zanimati još u srednjoj školi (Realschule) u koju ga 1900. upisuje otac, želeći da Adolf krene njegovim činovničkim stopama, a protivno Adolfovoj želji da postane umjetnik. Nakon završetkaRealschule 1905., Hitler nije nastavio s daljnjim školovanjem, te se posvećuje „boemskom“ životu, čitajući knjige, svirajući klavir, slikajući i sanjajući da će jednom postati veliki umjetnik.

Kasnije je odlaskom u Beč, fasciniran arhitekturom grada, željom za slikanjem i crtanjem, bezuspješno pokušao upisati Akademiju likovnih umjetnosti. Živeći na račun očevih i familijskih dobara, tragajući za identitetom, u Minhenu ga zatiče I svjetski rat.

Hitler je u vojsci bio kurir, iako to u „Mein Kampfu” nije spomenuo, s činom kaplara, a u toku rata odlikovan je Željeznim križom II i I klase. Nakon završetka I svjetskog rata, aktivno se uključuje u politički život, tada već (pod različitim utjecajima i vlastitim uvjerenjima) sa jasno izraženim antisemitskim i nacionalističkim idejama u koje je (u velikoj mjeri) i svojom govorničkom sposobnošću uvjerio Njemce.

„Umio sam da govorim!“ A.Hitler

„Govornik iz gomile pred kojom govori dobija stalnu korekciju svog izlaganja, ukoliko neprekidno na licima svojih slušalaca može da procjenjuje, u kojoj mjeri oni s razumijevanjem mogu da slijede njegove izvode, i da li utisak i dejstvo njegovih riječi vode željenom cilju. On može da čita iz mimike svojih slušalaca, da li, prvo, razumiju šta on govori, drugo, da li mogu da prate cjelinu, i treće, u kojoj mjeri ih je uvjerio u ispravnost iznijetog. Ako vidi prvo da ga ne razumiju, onda će u svom objašnjenju postati tako primitivan i jasan, da i posljednji mora da ga razumije; ako zatim osjeti da ne mogu da ga slijede, onda će tako pažljivo i polako, graditi svoje ideje, dok čak i najslabiji od svih više ne zaostaje, a na kraju će, ukoliko nasluti da možda nisu uvjereni u ispravnost iznijetog, to ponavljati tako često i uvijek na novim primjerima, sam iznositi njihove prigovore, koje osjeti i neizgovorene, i tako ih dugo pobijati i razbijati, dok konačno i posljednja grupa opozicije već držanjem i mimikom ne pokaže kapitulaciju pred njegovim dokazivanjem.“ (Hitler, Adolf, Mein Kampf, Tema, Beograd, 2006, str. 308.)

U samo tri rečenice, Adolf Hitler opisuje karakteristike dobrog govornika, koje se svode na činjenicu da samo dobarslušalac može biti i dobar govornik.

Svakog mjeseca, kasnije svakih četrnaest dana „pokret“ (Njemačka radnička stranka, kojoj nakon što postaje njen vođa mijenja ime u Njemačka nacional-socijalistička radnička stranka, znanu i kao Nacistička stranka) kojem je Adolf pristupio 1919. godine, i koji je okupljao mlade njemačke intelektualce, nastojao je da održi „skupštinu“. Da bi se skup proširio i dobio nove članove, štampane su ili pisane rukom, i dijeljene pozivnice, koje je u više navrata dijelio i sam Adolf.

Prilikom održavanja tih skupova, Adolf Hitler bi svaki put brojao koliko ljudi je ušlo u prostoriju gdje se održavao sastanak, gdje su sjedali, i koliko njih je izašlo u toku izlaganja. Pratio je izraze lica kada bi se govorilo na određenu temu. Upijao je reakcije ljudi, i govorio im ono što žele da čuju. Kako navodi u svojoj knjizi, „broj slušalaca je polako rastao sa jedanaest na trinaest, pa na sedamnaest, dvadeset tri, trideset četiri slušaoca...“ Nakon izvjesnog perioda, prostorija u kojoj su se održavali sastanci je postala premala pa je „skupština“ preseljena u salu koja prima sto trideset osoba. I na skupštini na kojoj je Adolf Hitler  prvi put trebao govoriti javno dolazi do izražaja njegova moć zapažanja – „u sedam sati je bilo prisutno sto jedanaest osoba i skupština je otvorena.“(A.Hitler)

Bilo mu je dozvoljeno da govori dvadeset minuta. Ali, njegov prvi javni govor je trajao 30 minuta. Ljudi u sali su bili oduševljeni, naelektrisani, uzbuđeni, osjećali su se poletno... „Govorio sam trideset minuta i ono što sam ranije, ne znajući ni na koji način, jednostavno intimno osjetio, sad se dokazalo u stvarnosti: umio sam da govorim! (Hitler, Adolf, Mein Kampf, Tema, Beograd, 2006, str. 239.)

Kasnije su uslijedili veći sastanci, u većim salama, na kojima je govorio i više od sat vremena, a broj posjetilaca se peo sa 135, preko 150, do više od 250... U jednom periodu se više nije moglo ni izbrojati - pretpostavljalo se.

Nakon neuspjelog puča u Berlinu 1923. godine, kada je nacistički pokret namjeravao zbaciti s vlasti tadašnju Bavarsku vladu, Hitler biva uhićen i osuđen na kaznu od pet godina zatvora. U zatvoru piše (diktira) „Mein Kampf“ (Moja borba), knjigu koja je svojevrstan dokument o njegovom postojanju i djelovanju. Kao i u I svjetskom ratu, izbjegavši mnoge nesreće, Hitler se i ovaj put izvukao i amnestijom, 1924. godine, biva pušten na slobodu.

Nakon izlaska iz zatvora započinje sa jačanjem Nacističke stranke.

„Brilijantan govornik uvijek će moći bolje da piše nego brilijantan pisac da govori.“ A. Hitler

Na izborima u martu 1933., nacisti su dobili 44% glasova. U samo nekoliko mjeseci nakon imenovanja za kancelara, Hitler je zadobio apsolutnu vlast. U augustu 1934. umire predsjednik Paul von Hindenburg, i umjesto raspisivanja izbora za novog predsjednika, Hitlerov kabinet je izglasao zakon o spajanju uloge kancelara i predsjednika, te Hitler tada počinje obnašati tri funkcije: predsjednika nacističke stranke, kancelara, i predsjednika države.

Svoje protivnike, kritičare, kao i ostale nepodobnike Hitler je držao na oku kroz tajnu policiju Gestapo, te kroz elitne paravojne jedinice SA i SS koje su vršile teror nad svim koji su se suprotstavljali novom poretku.

Nakon preuzimanja poluga vlasti, Hitler još više počinje posvećivati pažnju svojim nastupima, osmišljavajući i režirajući paradiranja glavnim ulicama, mitinge i okupljanja masa, kojima bi govorio i pripremao ih za svoje velike ciljeve. Na mnogim fotografijama, na kojima se Hitler obraća ljudima, može se primijetiti da je vodio računa o načinu odijevanja. Prema Heinrichu Hoffmannu, njegovu fotografu, kojemu nije nikada bilo dopušteno snimiti Hitlera s naočalama ili u kupaćim gaćicama, Hitler se "strašno bojao da ne ispadne smiješan". U samim počecima javnih nastupa, prakticirao je oblačiti crno, boju koja oslikava strahopoštovanje, dominaciju. (Tek kasnije, kombinirajući crnu, crvenu i bijelu boju, sa simbolom kukastog križa stvara prepoznatljiv znak nacističke Njemačke.) Na kasnije nastalim fotografijama, često je bio militaristički obučen.

Vodio je računa da prilikom svog govora ne zaklanja svoje tijelo iza previsokih govornica, ili prevelikih stolova.

„Često se špekuliralo, nije li posjedovao nekakav rijetki, teško razumljiv psihološki ili fizički element koji je očaravao i oduševljavao ljude u njegovoj neposrednoj fizičkoj blizini i mase kojima je počeo držati vatrene govore početkom dvadesetih godina.“ (Overy, Richard, Diktatori, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005, str 12.)

Izbjegavao je da čita napisane govore, nastojao da djeluje sigurno, osim u slučaju da se radilo o određenim aktima, ili navodima koji nisu smjeli biti drugačije izgovoreni, tako da je mogao koristiti svoje ruke koje su veoma moćno oružje u neverbalnoj komunikaciji.

Dostupna literatura svjedoči da izbijanjem ratnih sukoba krajem 30-tih godina prošlog stoljeća, Hitlerovi vojni potezi i metode postaju interesantniji teoretičarima i istraživačima, dok komunikacijske vještine bivaju gurnute u drugi plan.

Na kraju…

Zaluđen idejom „proširenja Njemačke teritorije“, Hitler je u historiji ostao kao akter i glavni krivac jednog od najkrvavijih ratova (između 1939. i 1945.)  u historiji čovječanstva. S višemilionskim ljudskim žrtvama, progonima razorenim gradovima, II svjetski rat završava porazom fašizma. Oko Hitlerove smrti i danas se pletu mnoge intrige. Od toga da je izvršio samoubistvo nakon što je Crvena armija ušla u Berlin 30. aprila 1945., do toga da je Hitler pobjegao privatnim avionom neposredno prije ulaska saveznika u Berlin, da uopšte nije bio u Berlinu tokom napada, da je živ odveden u Rusiju...

Skoro 70 godina od završetka II svjetskog rata, Adolf Hitler je i dalje jedna od najintrigantnijih ličnosti novije historije i zasigurno će još dugo biti predmet različitih istraživanja. Današnji svjetski sukobi dokazuju da će uvijk postojati oni koji će kopirati Hitlera koristeći neke njegove ratne i propagandne metode, ali kada je riječ o govorništvu, svi pokušaji su samo blijeda kopija.