Politički govornik mora biti karakteran čovjek kojeg će svi rado slušati, tema govora mora biti razrađena, te je neophodno procijeniti koliko dugo govoriti. Svaki politički govor je važan, ozbiljan i ima svoju svrhu.
Počeci
Jedan od poznatijih govornika 20. stoljeća svakako je Fidel Castro, kubanski politički lider i državnik. Rođen je 13. augusta 1926. u mjestu Mayarí na obiteljskoj plantaži šećerne trske u blizini mjesta Biran u provinciji Oriente. Castro je pohađao dvije jezuitske škole - Lasalle i Dolores, obje u Santiagu, a 1942. upisuje se u jezuitsku školu Belen u Havani i uspješno je završava 1945. godine.
Na govorništvo je još od školskih dana gledao kao na rat riječima, te se u Belenu upisuje u debatni klub. Uvijek je volio govoriti i uvjeravati ljude u svoje gledište. Strastveno je želio pobijediti u raspravi, a tada to nije bilo zbog nekih čvrstih uvjerenja, nego samo zato što je volio pobjeđivati, piše Laycester Coltman u knjizi „Stvarni Fidel Castro“[1].
Kao i mnogi drugi temelji, i temelji govorništva postavljeni su u starom Rimu i Grčkoj, te je i sam Fidel Castro skupljao govore Demostena i Cicerona, i nastojao oponašati ove velike govornike. Međutim, kada su ga jedne prilike pitali gdje je naučio govorničku vještinu, rekao je kako je u školi proučavao slavne govornike poput Demostena, ali da je ustanovio da su neprirodni i neuvjerljivi. „Otkrio sam da je tajna javnih govora u tome da ne smijete držati govor, nego se morate obraćati publici. Najvažniji uvjet, jest da se otvoreno govori vlastito mišljenje. Ljudi uvijek prepoznaju iskrenost.“, izjavio je jedne prilike Castro.
1950. godine doktorirao je pravo u Havani, te se nastojao aktivnije uključiti u politički život Kube. 1952. godine Castro se planirao kandidirati se za mjesto zastupnika u kubanskom parlamentu, ali je general Fulgencio Batista u državnom udaru zbacio vladu i predsjednika Carlosa Prio Socarrasa i otkazao izbore. Nakon odbačene tužbe za kršenje ustava uložene protiv Batiste, Castro je sa istomišljenicima 1953. izvršio neuspješan napad na vojarnu u mjestu Monacada, te biva zatvoren. U zatvoru Castro piše: „Ne možeš zamisliti kako ova samoća ždere energiju… Trudim se stalno nešto raditi, izmišljati vlastite svjetove, stalno o nečemu razmišljam, ali upravo sam zato tako iscrpljen.“ Dvije godine kako i sam napisa žderanja energije u zatvoru, nisu uspjele ugasiti želju za revolucionarnim promjenama koje je u tom periodu temeljio na nacionalizmu, antiimperijalizmu i reformaciji.
Govornik koji osvaja
Castro je bez sumnje posjedovao jedan dar, sposobnost da upravlja kubanskim javnim mnijenjem. „Slušati Castrov tihi, uvjerljiv i ozbiljan glas odjednom je dobilo novo značenje i novu svrhu. Urotnička tajnost bila je dio cijelog dojma. Castro je govorio vrlo tiho… prišao bi vam kao da će vam reći neku tajnu, pa bi se osjećali kao da imate zajedničku tajnu.“[2]
Njegova govornička sposobnost itekako mu je pomogla u periodu nakon izlaska iz zatvora 1955. Četiri godine borbe, Castrovih istomišljenika, predvođenih njegovom energičnom istrajnošću urodile su plodom 1959. kada Castro preuzima vlast na Kubi, a nešto više od mjesec dana iste godine, 16. februara 1959. postaje kubanski premijer.
Tokom boravka u planinama Sierra Maestra, prikupljajući podršku za gerilski rat protiv Batiste, Castro je vodio računa i o segmentima komunikacije kojim se bavi novija teorija i praksa političke komunikacije – neverbalnoj komunikaciji. Smatrao je da njegovi gerilci ne trebaju brijati bradu, jer vojska s bradama izgleda egzotičnije i privlačnije za medije. I danas, duga brada je jedno od prepoznatljivih obilježja ovog višedecenijskog državnika. Također, njegov prepoznatljivi stil odijevanja vodi od prvih dana pravljenja pokreta. „Trideset sedam godina nije odjenuo civilnu odjeću. Spavao je u pidžami, kupao se u kupaćim gaćama, ali u svim drugim prigodama uvijek je nosio maslinastozelenu vojnu odoru, bilo običnu pamučnu odoru zakopčanu do grla, bilo svečaniju odoru s košuljom i kravatom.“[3]
Nakon dolaska Castra na vlast, Kuba postaje prva marksistička država u Latinskoj Americi. Nacionalizacijom rafinerije nafte, šećerne i pogone za proizvodnju električne energije 1960. postao je još više omraženiji u SAD-u, koje su svojevremeno podržavale Batistu. Neslaganje je rezultiralo uvođenjem ekonomskog embarga prema Kubi od strane SAD-a, te neuspjelom invazijom (1961.) na Zaljev svinja kao pokušaj svrgavanja Castra s vlasti.
Castro je kao državnik nedvojbeno bio na meti CIA-e, ali i kao govornik, jer postoje svjedočenja da su neke zapadnjačke ambasade u Havani imale običaj slati svoje osoblje među gomilu koja sluša Castrove govore, kako bi ocijenili reakciju javnosti. Neupitno je da politički govornik mora biti karakteran čovjek kojeg će svi rado slušati, tema govora mora biti razrađena, te je neophodno procijeniti koliko dugo govoriti. Savršeno je znao da je svaki politički govor važan, ozbiljan i da ima svoju svrhu.
Teatralnost i televizija
Paradiranje sa zapaljenim bakljama, mahanje pesnicama, militaristički stil odijevanja, energično govorništvo koje izluđuje masu, i teatarski režirani nastupi bez sumnje su podsjećali na neslavnog diktatora s druge strane Atlantika, Adolfa Hitlera (o kojem će biti riječ u narednom tekstu na istu temu), međutim jedan je momenat ostao zapamćen iz Castrovih briljantnih javnih nastupa. Jedne prilike dok je govorio, puštene su bijele golubice kao znak mira, a jedna mu je sletjela na rame. To je gotovo sigurno bilo unaprijed dogovoreno, ali je uvjerilo mnoge Kubance da je Castro uistinu u milosti Boga, svetaca ili afro-karipskih duhova.
Uticaj medija na javno mnijenje postalo je jače pojavom televizije.
Castro je savršeno znao iskoristiti prednosti televizije, te je koristio svaku priliku obratiti se javno. O tome govori i Leycester Coltman u knjizi „Stvarni Fidel Castro“: „Gotovo je svaki dan bio na televiziji – bez obzira je li bilo u pitanju otvaranje novog rekreacijskog centra ili posjeta zadruzi ili bolnici, koristi je svaku prigodu da se obrati publici. Neki su kritičari smatrali da je ideologiju i vladavinu zamijenio pretjeran kult ličnosti. Ipak, to je imalo svoju svrhu. U više je prilika govorio duže od sat vremena o dostavi krompira, pri čemu je objašnjavao zašto vlada nestašica, opisivao što se radi da se poveća proizvodnja, davao detaljne statistike o sađenju u različitim pokrajinama, razglabao o prednostima raznih sorta krompira, analizirao kako vrijeme utiče na rast, i tako dalje. Govori nisu mogli pomoći potrošačima koji nisu imali krompir, ali barem su znali da je Castro svjestan situacije i da radi što može kako bi je popravio. Slično tome, kada je otvarao nove disko-klubove i sportske centre, te nedugačko govorio o njima, Castro je pokazivao da savršeno dobro zna za dosadu i nervozu mnogih mladih ljudi.“
(Postavljaju se pitanja, koji politički lider u Bosni i Hercegovini prvo, govori o problemima čovjeka, seljaka, radnika, uzgoju krompira, obradi drveta, farmama koza i sl. i drugo, koji lider bi prihvatio poziv da otvori disko-klub?)
Fidel Castro je bio na vlasti od 1959., prvo kao premijer, od 1976. kao predsjednik.
Jedne prilike dijelio je govornicu s Nelsonom Mandelom. Mandelin govor je zajedno s prevodom trajao četrdesetak minuta, i u tom vremenu gomila koja je slušala postala je nezainteresovana, razgovarajući međusobno, čak i glasno se pitajući do kada će taj starac govoriti. Nakon njega Castro je govorio duže od tri sata, te naišao na oduševljenje prisutnih koji su pažljivo slušali, reagirajući na njegove šale i šuteći kad bi bio ozbiljan.
Dotičući se humora u govorništvu parafrazirat ću Kvintilijana: „Za razvijanje humora ne postoje nikakve naročite vježbe ni učitelji. U govorništvu, fina šala je rijetka pojava, jer nema utvrđenih pravila kojih bi se govornici držali, nego svoje šale prilagođavaju šalama mase.“ Ovo potvrđuje tezu da je Castro pored stečenog nedvojbeno posjedovao i urođeni talenat za govorništvo.
„Povijest će me odriješiti“
Castra je 2008. na mjestu šefa države, šef vlade, sekretara Komunističke partije Kube, te vrhovnog zapovjednika Kubanskih oružanih snaga zamijenio brat Raul. Danas je Fidel Castro 86-godišnji boležljivi starac sa prorijeđenom sijedom bradom, pjegavom kožom, a njegove geste u rijetkom pojavljivanju u medijima otkrivaju umornog i istrošenog (što je normalno za tu životnu dob) čovjeka koji je vjerovao da će ga “povijest odriješiti” (naziv Castrovog najpoznatijeg govora održanog u sudnici za vrijeme njegovog suđenja), a sudeći prema onome što joj je uradio i rekao, da ga povijest neće ni zaboraviti.
No comments:
Post a Comment