Friday, January 6, 2012

„Oni nas ne je** nego ujedaju“


Psi lutalice su očigledno još jedan problem koji se u našoj državi ne može riješiti.

Zaista je neprijatno i strašno sresti čopor pasa lutalica na ulici grada! Posebno, ako je riječ o Sarajevu kao glavnom gradu naše države, u kojem problem pasa lutalica dostiže svoj vrhunac ovih dana. Mislim da ni borci za zaštitu životinja, našavši se u vrlom susretu sa čoporom pasa u praznoj ulici ne pomisle na masakr! Možda gruba riječ, ali, ili oni tebe (često neizbježan masakr) ili ti njih (u mislima – pa samo  pojam  masakr). U suštini mogu samo zamisliti jednog borca za prava životinja, Pamelu Anderson, kako prilazi čoporu lutalica da ih miluje (ne zato što je plava, nego što je obložena silikonom).
                                                  
„Joooj nemojte bit pse, pa i oni su živa bića!“, zapomažu po medijima iz udruženja za zaštitu životinja. „Joooj kerovi mi napadoše dijete!“, zapomaže majka u parku, dok kola hitne dolaze iz daljine. Ko je u pravu? Biti ili ne biti, pitanje je nadležnim organima?

„Kako su u Njemačkoj napravili azil za pse i riješili problem!“, opet se čuje glas udruženja za zaštitu životinja.
-         U Njemačkoj kad pas izvrši nuždu na ulici, vlasnik se sagne i počisti. Ukoliko to ne uradi plati kaznu od nekoliko stotina eura! Uvijek se nađe neki bauštelac s dobermanom koji ne želi da se sagne, pa plati kaznu. I kazna po kazna, azil!

Ali ne, kod nas se samo zna nakačiti na budžet! Pa hodalo, revalo, mjaukalo, lajalo… samo ga na državni budžet pa ćemo vidjet šta sa njim.
Da li je iko ikad prijavio nekog policiji zato što mu pas ne nosi brnjicu? Da li je policija ikad kaznila vlasnika psa vidjevši da ne počisti ulicu nakon nužde njegovog ljubimca? „Ma đe ću Moketa prijaviti, pa prvi mi komšija, njegov pit bull vrši nuždu samo u našem haustoru, i ujeda koga ne zna…“. 










(Pas čisti za vlasnikom) 

 
I onda nas sistem, naš bosanskohercegovački tjera da se i po pitanju pasa lutalica svađamo. Jedni su za ubijanje, drugi su za prihvatilište, treći su za kojekakve tužbe, četvrtima je samo do sijaseta…

U zemlji sa 500.000 nezaposlenih apsurdno je izdvajati milion maraka godišnje za smještaj pasa! Pročitao sam negdje da se troškovi po psu u eventualnom smještaju kreću oko 150 KM. Najveća stipendija koju Općina Konjic daje je 120 KM!? I… vrjednije je neko pašče od studenta četvrte godine elektrotehnike.

U zemlji u kojoj je u ratu 90-tih poginulo stotine hiljada ljudi, nedopustivo je ubiti još jedno živo biće!

Uvijek se sjetim Pujde iz „Ovo malo duše“, i nekako mi bude teško kad ga Ibrahim htjede ubit (http://www.youtube.com/watch?v=bzKhy7R6-U8&feature=related). Onda pomislim da ne bi bilo loše zatvoriti pse lutalice u voz i poslati ih „đe god voz ide, preko bijela svijeta… Možda i dalje od Tuzle.“

A što se tiče naslova… Pitali cigu šta misli o kastriranju pasa lutalica, a on im je odgovorio da „psi nas ne jebu nego ujedaju“.

No comments:

Post a Comment