Hvali more drž' se Župe!

Bila bi šteta posjetiti Konjic a ne doći u Glavatičevo (udaljeno oko 25 km od Konjica), srdačno malo selo smješteno između netaknute prirode Boračkog jezera i rijeke Neretve. 

U ovoj zoni, rijeka u svom gornjem toku stvara prelijepi kanjon, ostavljajući vas bez daha: gole vrleti, misteriozne borove šume, prelijepi cvjetovi i divljina, a u donjem toku, kao ogledalo čista voda, okružena je plažicama, kolibama, restorančićima i drugim uslugama koje turistima pružaju udobnost i mogućnost bavljenja aktivnostima na otvorenom: izletima, raftingom, ribolovom, kupanjem u savršenom miru...

 

U blizini Glavatičeva nalazi se na stotinjak stećaka, karakterističnih nadgrobnih spomenika Bogumila (naroda koji je naseljavao ova područja u srednjem vijeku) koje karakteriziraju očaravajući simboli i natpisi na bosančici, starom bosanskom pismu.

Pretpostavlja se da je Glavatičevo naziv dobilo u XIV ili XV vijeku. Dr. Pavao Anđelić u svojoj knjizi “Spomenici Konjica i okoline” tvrdi da je Glavatičevo dobilo sadašnji naziv po vlastitom imenu Glavat, Glavatec. Naime, područje sadašnjeg Glavatičeva nalazilo se u posjedu nekih Glavata ili Glavateca kojih je bilo u susjednom Nevesinju.

Budislav Glavatec iz Nevesinja spominje se 16. septembra 1330. godine. Toga dana on je u Dubrovniku kupio neke stvari za ženu velikaša Poznana Purčića. 

Dakle, izvodi zaključak dr. Pavao Anđelic, Glavateci su bili vlasteoski rod nižeg ranga, koji su u neko vrijeme imali svoje posjede u predjelu sadašnjeg Glavatičeva. 

Tako je ovaj posjed prema svom vlasniku Glavatecu dobio naziv Glavatičevo.

 Po jednoj legendi se kaže da je Glavatičevo dobilo naziv po ribi glavatici, koje je u to doba bilo u izobilju u ovom kraju, međutim danas je ima sve manje i manje.

 (Korištene stranice: www.bih-x.info, www.turizam.mostar.ba ; Fotografije: Lejla Huremović)

Teorijski aspekti glazbenog stvaralaštva Kemala Malovčića

Radnja izvršenja krivičnog djela krađe sastoji se u oduzimanju tuđe pokretne stvari.

„Zino, Zino, reci mi Zino, za ljubav tvoju kol'ko treba dukata? Ja imam dva, ukr'o od prosjaka, nek' oproste mor'o zbog tebe...“  (Song „Zina iz Cazina")

Kriminalitet je društvena pojava vršenja krivičnih dijela od strane pojedinaca. Potiče od latinske riječi „crimen“ što znači zločin. Krađa dva dukata od prosjaka, može se okarakterisati kao kriminogeno ponašanje glazbenika Kemala Malovčića.  Da se ogriješio o zakon Malovčić potvrđuje (istina, gutajući knedlu u grlu) i u drugom dijelu refrena pjesme, „Dukata dva, ukr'o od prosjaka, nek' oproste mor'o zbog tebe.“  Postavlja se logično pitanje, ko da ti oprosti Kemale? Ko? Prosjak ili dežurni policajac? Ali ako je vjerovati Kemalu Zina je “dobra”, Zina je “najbolja”, pa bi vrijedilo prespavati na Musali.

Ovisnost o alkoholu je težak  psihički poremećaj, jer dolazi do patološkog procesa, koji mijenja način na koji mozak funkcionira.

“Zaljubim se pa poludim za očima nekim plavim, napijem se, napijem se pa sve brzo zaboravim.” (Song “Napijem se pa sve brzo zaboravim”)

Malovčić u ovoj pjesmi potvrđuje, i teoretski i iskustveno nadopunjuje istraživanja iz oblasti patološkog pijanstva. Patološko pijano stanje traje od nekoliko minuta do par dana, a završava snom nakon čega često slijedi amnezija – gubitak sjećanja za skoro sve što se dogodilo.

Opravdanje za stanje patološkog pijanice, Malovčić traži u ljudskoj slabosti, pa u zadnjoj strofi pjesme kaže “… Nije čovjek, nije čovjek ko ne voli da popije.”

“Ne može se svaka bitka u životu da dobije...”, poručuje Malovčić u pjesmi, a Albert Einstein kaže „Važno je nikad ne prestati postavljati pitanja“. U Malovčićevom slučaju - kelneru.
                                                                         

Punoljetnost označava navršavanje određenih godina života, pri čemu se stječe poslovna sposobnost, biračko pravo, pravo na vjenčanje, potpuna sloboda što se tiče uživanja alkohola, pušenja, gledanja svih televizijskih materijala, kockanja, stupanja u spolni odnos itd.

 “Tek tek, tek ti je šesn’est godina, tek tek, tek tek, tek što si na svijet došla, tek tek, a ti bi se šminkala” (Song “Tek tek")

Punoljetnost se u vjerskim učenjima dosta razlikuje od zakonom preciziranih odredbi u određenim političkim sistemima. Tako se punoljetsvo u nekim religijama stiče sa 12, 13 godina dok se u ustavno-pravnom kontekstu razlikuje od sistema do sistema uređenja i stiče se najranije sa 14 godina (Armenija) a najkasnije sa 21 godinu (Portoriko).

Malovčić u svojoj pjesmi jasno kaže da je 16 godina za djevojku prerano da se šminka, ljubi, ide u disko isl. i pedagoški poručuje “ Rano ti je dušo moja ima, ima vremena, život tužnu priču piše još si mnogo malena.”

Gledajući spot za istoimenu pjesmu, po izgledu djevojke koja pleše oko Malovčića, može se pretpostaviti da je spot snimao u Armeniji!

 

Igra i kviz kojeg je nekad na televiziji vodio poznati voditelj Oliver Mlakar

“Kolo sreće se okreće, a u njemu ja i ti, nek’ svi znaju, mila moja da smo mi pobijedli” (Song “Kolo sreće”)

 

Rad ovog umjetnika svojevrsno je slovo u historiji glazbenog stvaralaštva našeg podneblja i zasigurno će ući u anale domaće estrade. Za one koji žele znati detalj više, Kemal Malovčić je prije dva dana proslavi svoj 61 rođendan, i sa sigurnošću se može reći da čovjek još nije na kraju karijere (čitaj, nažalost).

Tekst završavam citiranjem  stihova Malovčićeve pjesme “Kad bi mog’o, al’ ne mogu”, “Da li još uvije vežeš kosu, kao kad si sa mnom bila? Da li još uvijek slušaš pjesmu koju sam ti pjevao ja…” i dodajem kosu svoju vezat neću, opala je slušajuć’  te, niti volim pjesmu tvoju od tvog glasa muka mi je!

(Pouka: Zabraniti puštanje muzike ovakvih i sličnih glazbenika u autobusima koji saobraćaju na teritoriji Bosne i Hercegovine.)

Engleska priča

Miodrag je keramičar. Ante je električar. Zijo je vodoinstalater. Kemo je moler. Dragan je parketar. Ante je razveden. Kemo živi sa nevjenčanom suprugom. Zijo je oženjen. Miodrag je homoseksualac. Dragan ima ženu i troje djece. Svi žive u istoj zgradi. Miodrag i Kemo su u prizemlju. Zijo i Ante su na prvom spratu. Na drugom spratu su nevažne komšije, a na trećem spratu je Dragan u stanu do nevažnog komšije. Odlukom upravitelja zgrade ulazna vrata se zaključavaju u 22h. Zijo i Ante uvijek dolaze kasnije, dok su Dragan, Miodrag i Kemo kod kuće uvijek do 17h. Nedjeljom rade samo Dragan i Kemo.

U subotu večer se desila kobna stvar. U zgradi je ubijena žena. Policija vodi istragu, ali bez rezultata. Sumnjaju na stanare. Ubistvo se desilo između 23h i pola noći. Vrata se zaključavaju u 22h, što znači da je žena bila u zgradi kad je ubijena. Vrata se otvaraju u 6h ujutro kada zgradu prvi napušta nevažni komšija sa trećeg sprata. Svi stanari imaju ključ od ulaznih vrata, ali svi stanari su dali izjavu da zgradu nisu napuštali poslije 22h.

Ante se zadnji vratio u 21:30h, jer je radio na drugom kraju grada. Dragan je bio u kući u 14h, Miodrag i Kemo su zajedno ušli u zgradu oko 16h. Zijo je u 19h  imao goste koji su napustili zgradu tačno u 22h.

Mrtva žena je Katica koja je živjela sama u potkrovlju zgrade. Nije previše komunicirala sa stanarima, tako da u izjavama niko nije mogao reći mnogo o njoj. Pored nje je pronađen produžni kabl i čekić. Na čelu je imala čvorugu a lijeva noga joj je bila slomljena. Glava joj je bila naslonjena na prvu stepenicu a tijelo pruženo ispod poštanskih sandučića.

Policija ispituje stanare. Nevažni komšija sa trećeg sprata rekao je da je ona bila ljubavnica jednog od stanara. Ko ima motiv?

Dragan je porodičan čovjek, i tvrdi da nikad nije ušao u njen stan, što je policiji bilo sumnjivo jer je baš on sljedeće sedmice trebao postavljati parket u tom stanu. Kemo se također ogradio, iako je on sljedeće sedmice trebao da kreči njenu spavaću sobu. Ante je bio najveći sumnjivac jer je njegov kabl pronađen kod leša. On tvrdi da ga je ona posudila dok joj se stan renovira. Miodrag je jedini priznao da je bio u stanu, više puta. Dolazio je i pripremao kupatilo za keramičke radove. Zijo je dao izjavu da Katicu nije ni u prolazu pozdravljao.

Ko je ubio ženu?

Nakon godinu dana policija je došla do rezultata. Pronađen je krivac.

Katicu je ubila princeza Diana!

Svi stanari u zgradi su bili u službi engleske kraljevske obitelji, i zaposleni kao jeftina radna snaga sa Balkana. Motiv je bila ljubomora. Diana je saznala da je ona Charlesova ljubavnica. Policija je u princezinom noćnom ormariću pronašla ključ od ulaznih vrata zgrade, i rukavice sa crvenim končićima, koji su pronađeni i na mjestu ubistva. Kockice su se složile. Bijesna, Diana je ušla u zgradu oko 23:30h, pokucala Katici na vrata, udarila je čekićem u glavu, zavezala produžnim kablom i svukla do ulaznih vrata.

Dok je dalja istraga trajala, princeza Diana je poginula u saobraćajnoj nesreći, a engleske tajne službe sumnjaju da je nesreća imala veze sa Katicinim roditeljima Stojankom i Mišom. Mišo je tada radio kao vozač u porodici Fajedovih a Stojanka kao spremačica u istoj.

Zbog umiješanosti kraljevske obitelji i iznenadne smrti princeze Diane ubojstvo je zataškano. Katica je sahranjena na kraljevskom groblju, a sprovod su platili stanari Ante, Kemo, Dragan, Miodrag, Zijo i nevažni komšija sa trećeg sprata, koji se usput zove Charles, kuhar u Buckinghamskoj palači.

Pismo Mythbustersima

Poštovani Adame i Jamie,

Zovem se Ajdin Tinjak i živim u Bosni i Hercegovini (ako ne znate gdje se BiH nalazi, ili mislite da smo nebitna zemlja, kao što mi u Bosni i Hercegovini mislimo da su nebitne sve centralnoafričke zemlje, guglajte nas i pročitajte historijat od ilirskog doba, preko rimskog, srednjovjekovnog, osmanskog, austro-ugarskog, jugoslovenskog, pa do moderne Bosne i Hercegovine, i vidjet ćete da smo povijesno „jači“ i od Sjedinjenih Američkih Država).

Ja pripadam ovoj modernoj bosanskoj državi, međunarodno priznatoj 1992. (Inače, rođen sam kao Jugoslaven, ali su mi Jugosloveni zapalili rodni list u ratu. Onda sam dobio rodni list s ljiljanima, a sad imam ovaj proevropski sa zvjezdicama na plavoj podlozi. Ako ste pažljivo pročitali našu historiju, uvidjet ćete da naša zastava sa zvjezdicama i trokutom na plavoj podlozi, nemaju nikakve veze sa nama.)

Zašto vam pišem?

Nakon četverogodišnjeg rata u kojem je poginulo više od 100.000, a raseljeno više od milion ljudi, Bosna i Hercegovina je izborila svoje pravo na ostvareno pravo na nezavisnost. Ubijali smo se, pljačkali, silovali, palili… (mislim na Bošnjake, Srbe i Hrvate). Oprostite, ja stalno pišem neke napomene u zagradama, ali mislim da će vam biti od pomoći, jer ni meni kao stanovniku ove zemlje mnoge stvari nisu jasne. Rat je završio, ali niko nije „pobijedio“ (moram opet zagradu otvoriti, vi znate da se suvremeni ratovi i vode s ciljem da nema niti pobjednika niti poraženog).

Nakon rata, izvršili smo privatizaciju javnih preduzeća, i postali robovi privatnog sektora. Ali, živimo u kapitalizmu, i logično je da je radnička klasa na dnu hranidbenog lanca.

Našim političkim sistemom upravlja međunarodna zajednica i domaće nacionalne partije, koje već 20-tak godina na vlast dolaze braneći interese Bošnjaka, Srba i Hrvata (ti isti zaštitnici vitalnih nacionalnih interesa su nas i ugrozili, a onda nas iz te ugroženosti čupaju dvije decenije ugrožavajući nas još više). Nadam se da ste rečenicu iz posljednje zagrade razumjeli i da za nju ne trebam otvarati posebnu zagradu.

Molim vas nemojte prestati čitati ovo pismo, ubrzo ću vam reći kako mit glasi.

Naše tročlano predsjedništvo (Srbin, Hrvat i Bošnjak), rijetko kada ima zajednički stav, tako da i stanovništvo po uzoru na lidere nikada nema zajednički stav.

Naša životna filozofija je dabogda komšiji crkla krava, ali dabogda crkla i meni da on ne imao od koga mlijeko kupovati. U praksi to izgleda jednostavno; „E nek' je naš Bakir ukr'o dva miliona, Allah mu dao svako dobro, malo je koliko je ukr'o onaj njihov četnik, majku mu ustašku“ (nisam siguran da li će vam ovo iko moći prevesti, ali neka pokuša). 

Naš je jezik… zasebna priča. (Sad ću preći na mit, samo da vam kažem koju o jeziku.)

U našoj zemlji tri su službena jezika: bosanski, hrvatski i srpski. Mi se međusobno savršeno razumijemo, ali imamo taj neki kompleks da se trebamo razlikovati. Iako je riječ o istom narodu, indoevropskom, južnoslavenskom, mi volimo reći da nismo isti. Eto, Ante je „vatikanac“, čistokrvni Hrvat, rođen u dolini Neretve, Jovo je pravoslavac, rođen u Banja Luci, Srbin, a Mujo je „muhamedinac“ rođen na Čaršiji u Sarajevu, Bošnjak. Niko od njih nema posla (zajedno sa još 500.000 nezaposlenih), sva trojica žive u najsiromašnijoj zemlji u Evropi (prema podacima EU), i oni dobro znaju da njihovoj djeci budućnost u ovakvoj Bosni i Hercegovini nije svijetla.

Ali… evo nas kod mita! (Vi ćete možda reći „konačno!“ ali ja sa ovim činjenicama živim svaki dan.)

Prije nekoliko dana, mala od komšinice rodila sina (Damir se zove, mali je k'o med). Pitam vas, hoće li djetetu čuna brže rasti ako ga odmah osunete?

S poštovanjem,

Ajdin Tinjak

Prilog kritici turbo folka. Ma šta to značilo...

„Pivo, pivo, daj mu brate, nek' se hladi, kad mu sestra priđe bliže ne zna šta radi. Pivo, pivo daj mu brate, jer dobro sam meso, kao da me vajar natenane kles'o.“ Ovo je refren pjesme koju izvodi INDY, interpretatorica modernog turbo folka. Vodeći se ovim stihovima za Indy se onda može reći da je „ženetina“ (meso od žene) od 50-tak kilograma, sa dva buta od po 10-tak kila, rebarcima za plahe, prsima od 2-3 kila loja, glavušom, šijom, škembom za kaurme... 

Posmatrajući je kao meso, i ne izgleda baš privlačno! Žena se u ovoj pjesmi prodaje kao roba namijenjena potrošačkom društvu, koje isključiva počiva na sexu. Ali nažalost, supruge nikada neće zabrinuti to što Indy izgovara u svojim pjesmama, nego će se izjedati zato što se njihovim muževima diže na nju.

GOGU SEKULIĆ, nakon što sam čuo njene „Gaćice“ (valjda mirisao, kako čuo?), doživljavam kao ženu koju je neko „za srce jako ujeo“ i koja „ni luda preko toga ne može preći“. Dakle, riječ je o još jednoj pjesmi obojenoj njegovim veličanstvom sexom! „S kim si sinoć bio, da li ona zna? Ne zna ona, ne zna ona, znam samo ja. Devojka za jedno veče, misli, briga me al' kod tebe su jos uvek, al' kod tebe su jos uvek, al' kod tebe su jos uvek moje gaćice“. Nije mi samo jasno, kako je građen ovaj „Klošar“, pa je mog'o obući Gogine gaće? Kad ih je navlačio, vjerojatno mu je pjevušila „može, može.. može, može...“

„Bog je stvorio ženu da se pati, a muškarcu je ostavio na volju da bude uz nju.“ Da ženska tuga,bol i patnja ne poznaju granicu dokazala nam je JANA, zapalivši kuću! „Gori kuća naša ova noć je vaša nemaš više ženu, a ni dom srećno živi s njom“, kaže Jana u pjesmi „Gori kuća naša“.

„Draga Jana, nije on jedini, de mu jebat mater, bolja si ti od njega...“, tješile su je žene iz komšiluka, ali... Vođena činjenicom da on kreše drugu, Jana je kresnula njihovu kući! Upitno je kome je bilo bolje, njemu, koji je imao sex, ili Jani, koja je (vjerojatno latentna  piromanka) gledala kuću u plamenu?

Da nikada nije čitala knjige, pa ni Atlas listala, dokazala nam je SANDRA AFRIKA pjesmom „Afrika“, „pun kao Švajcarska, širok k'o Aljaska to nije interes, dragi, daleko bilo, a to je ljubav ma što to značilo“. Krenimo sa zada (jer Sandra voli tako), „ljubav ma što to značilo“; Šta je ljubav? Klik na Google, klik na Wikipediju i kaže „Ljubav može opisivati snažan osjećaj kao zadovoljavanje osnovnih emocionalnih potreba, pruža najintenzivniji osjećaj bliskosti. U govoru obično označava međuljudsku ljubav, no ona može označavati ljubav prema državi, cilju, sportu itd.“ Koliko je dečko širok, ako je „širok ko Aljaska“? Opet na Google, Wikipediju... i Aljaska je široka tačno 1300 km! Dečko je onda pretpostavljam obdaren. Još ako je „pun kao Švajcarska“, ima tu više od interesa, Sandra ne laži!

„Ona te pali, ona te pali, a ti se ložiš k'o da si mali. Od takvih samo boli te glava ona je ološ, ti frajer strava“, riječi su pjesme „Ona te pali“ koju izvodi DARA BUBAMARA. Možda bi i Jani bilo bolje da je njega zapalila, nego kući, ali nije moje da sudim. Da pojasnim, sagorijevanje je složen fizičko-hemijski proces, pri kome se iz gorive materije oslobađa hemijski vezana toplota i to kao rezultat vezanja kisika sa gorivom materijom. Da bi došlo do gorenja istovremeno na istom mjestu moraju da se nađu materijal koji može da gori, izvor paljenja i kisik. E sad ja ne znam ko je „ološ“ a ko „frajer strava“, djevojka s kanisterom benzina i zipom ili ugljenisan lik?

Ipak, u modernom turbo folku i nije sve tako loše. Ja se recimo u potpunosti slažem sa prvom rečenicom refrena KARLEUŠINE pjesme „Baš je dobro biti ja“. Poznavajući Jelenin lik i djelo, jasno je da ne mislim da je dobro biti ona, razmišljam u prvom licu.

„Oni nas ne je** nego ujedaju“

Psi lutalice su očigledno još jedan problem koji se u našoj državi ne može riješiti.

Zaista je neprijatno i strašno sresti čopor pasa lutalica na ulici grada! Posebno, ako je riječ o Sarajevu kao glavnom gradu naše države, u kojem problem pasa lutalica dostiže svoj vrhunac ovih dana. Mislim da ni borci za zaštitu životinja, našavši se u vrlom susretu sa čoporom pasa u praznoj ulici ne pomisle na masakr! Možda gruba riječ, ali, ili oni tebe (često neizbježan masakr) ili ti njih (u mislima – pa samo  pojam  masakr). U suštini mogu samo zamisliti jednog borca za prava životinja, Pamelu Anderson, kako prilazi čoporu lutalica da ih miluje (ne zato što je plava, nego što je obložena silikonom).

                                                  

„Joooj nemojte bit pse, pa i oni su živa bića!“, zapomažu po medijima iz udruženja za zaštitu životinja. „Joooj kerovi mi napadoše dijete!“, zapomaže majka u parku, dok kola hitne dolaze iz daljine. Ko je u pravu? Biti ili ne biti, pitanje je nadležnim organima?

„Kako su u Njemačkoj napravili azil za pse i riješili problem!“, opet se čuje glas udruženja za zaštitu životinja.

-         U Njemačkoj kad pas izvrši nuždu na ulici, vlasnik se sagne i počisti. Ukoliko to ne uradi plati kaznu od nekoliko stotina eura! Uvijek se nađe neki bauštelac s dobermanom koji ne želi da se sagne, pa plati kaznu. I kazna po kazna, azil!

Ali ne, kod nas se samo zna nakačiti na budžet! Pa hodalo, revalo, mjaukalo, lajalo… samo ga na državni budžet pa ćemo vidjet šta sa njim.

Da li je iko ikad prijavio nekog policiji zato što mu pas ne nosi brnjicu? Da li je policija ikad kaznila vlasnika psa vidjevši da ne počisti ulicu nakon nužde njegovog ljubimca? „Ma đe ću Moketa prijaviti, pa prvi mi komšija, njegov pit bull vrši nuždu samo u našem haustoru, i ujeda koga ne zna…“. 

(Pas čisti za vlasnikom) 

 

I onda nas sistem, naš bosanskohercegovački tjera da se i po pitanju pasa lutalica svađamo. Jedni su za ubijanje, drugi su za prihvatilište, treći su za kojekakve tužbe, četvrtima je samo do sijaseta…

U zemlji sa 500.000 nezaposlenih apsurdno je izdvajati milion maraka godišnje za smještaj pasa! Pročitao sam negdje da se troškovi po psu u eventualnom smještaju kreću oko 150 KM. Najveća stipendija koju Općina Konjic daje je 120 KM!? I… vrjednije je neko pašče od studenta četvrte godine elektrotehnike.

U zemlji u kojoj je u ratu 90-tih poginulo stotine hiljada ljudi, nedopustivo je ubiti još jedno živo biće!

Uvijek se sjetim Pujde iz „Ovo malo duše“, i nekako mi bude teško kad ga Ibrahim htjede ubit (http://www.youtube.com/watch?v=bzKhy7R6-U8&feature=related). Onda pomislim da ne bi bilo loše zatvoriti pse lutalice u voz i poslati ih „đe god voz ide, preko bijela svijeta… Možda i dalje od Tuzle.“

A što se tiče naslova… Pitali cigu šta misli o kastriranju pasa lutalica, a on im je odgovorio da „psi nas ne jebu nego ujedaju“.